Dvije godišnjice povezane sa Ukrajinom

Piše: Aleksandar Pavić

Uvijek iznova vrijedi postavljati pitanje: Da li je sve moralo da bude tako? Da li su nasilna smjena vlasti i rat u Ukrajini bili neminovni? Da li je moralo da strada toliko ljudi, da li je kontinent morao da bude doveden na ivicu nuklearnog rata?

Ambijent na evropskom kontinentu – i, uopšte, globalno – posle pada Berlinskog zida predstavljao je plodno tlo za Fukujaminu tezu o "kraju istorije", istu onu koju je Marko Rubio nedavno u Minhenu u retrospektivi okarakterisao kao "opasnu zabludu". Tada, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. vijeka, mnogi u svijetu smatrali su da mogu opravdano da odahnu: djelovalo je kao da je konačno ukinuta blokovska podjela svijeta, da je – uprošćeno kapitalistički – Zapad odnio nesumnjivu pobjedu nad komunističkim Istokom, da su sve ideološke debate završene i da je jasno da svi treba da se kreću ka pobjedničkom modelu društva, tzv. liberalnoj demokratiji. To je bila suština najavljenog "kraja istorije".

I stvarno, ko je, pogotovo u to relativno optimistično doba, mogao da ima išta protiv apstraktnih ideja o punom razvijanju raznoraznih sloboda – izbora, tržišta, životnog stila – koje je ta čuvena liberalna demokratija "samo"trebalo da institucionalizuje?

Uz to su od strane pobjedničkog Zapada Gorbačovu data obećanja da se NATO neće širiti "ni pedalj na istok", u zamjenu za davanje zelenog svjetla za mirno ujedinjenje Njemačke. Maltene idila, raj na zemlji u najavi. Ali… znamo kako se to završilo. I, može se reći bez uvijanja, upravo zato smo danas primorani razmišljamo o ove dvije kobne ukrajinske godišnjice. Dok sam koncept "kraja istorije" djeluje dječje naivno.

U svemu tome, ne treba zaboraviti da je najvažnija usputna stanica ka današnjoj ukrajinskoj katastrofi bila SFRJ, odnosno njen krvavi raspad ili razbijanje. Jer upravo je preko razbijanja Jugoslavije NATO našao svoj prvi i najvažniji razlog – bolje reći izgovor – prvo za opstanak, a potom i za širenje.

Aleksandar Pavić

Umjesto iskrenog pokušaja da se pobjednička "liberalna demokratija" u svom punom sjaju prikaže u praksi – zapadne demokratije, predvođene za revanš osokoljenom Njemačkom, munjevito su se vratile starim navikama – neokolonijalnoj aroganciji i igrama nulte sume. Jednostranim priznanjem Slovenije i Hrvatske, a malo kasnije i Bosne i Hercegovine, cinično je ozakonjen secesionistički impuls na štetu Povelje UN, uz istovremeno licemjerno pozivanje na poštovanje teritorijalnog integriteta ne jedne međunarodno priznate zemlje već republičkih granica koje su crtali do juče omraženi komunistički režimi (ne samo u SFRJ već i u SSSR-u).

Našavši formalni razlog za opstanak NATO-a, nije bilo teško pobjedničkim zapadnim elitama, na čelu s američkim, da pronađu i razloge za njegovo širenje. I to uprkos javnom protivljenju mnogih starih, uglednih hladnoratovskih ratnika koji su smatrali da su razlozi za postojanje blokovskih vojnih alijansi nestali uporedo s nestankom ideoloških hladnoratovskih blokova. Evo šta je možda najpoznatiji od njih, američki diplomata Džordž Kenan, inače i bivši ambasador SAD u SFRJ, napisao u "Njujork tajmsu" 1998. o odluci o proširenju NATO-a:

"Mislim da je to početak novog hladnog rata. Mislim da će Rusi postepeno veoma neprijateljski reagovati i da će uticati na njihovu politiku. Mislim da je to tragična greška. Nije bilo apsolutno nikakvog razloga za to. Niko nije prijetio nikome. Zbog ovog proširenja američki oci-osnivači prevrnuli bi se u grobu… Pogotovo su me uznemirile tvrdnje o Rusiji kao zemlji koja jedva čeka da napadne Zapadnu Evropu. Da li ljudi ne razumiju? Naši hladnoratovski sporovi bili su sa sovjetskim komunističkim režimom…"

Agresija NATO-a protiv SRJ 1999. godine uveliko je upalila alarme za uzbunu u Rusiji. Što zbog (ponovnog) brutalnog kršenja međunarodnog prava, što zbog prvog talasa proširenja alijanse koji je sproveden u predvečerje agresije, prijemom Poljske, Češke i Mađarske. Nekih devet mjeseci kasnije, došlo je do smjene vlasti u Kremlju i dolaska Vladimira Putina.

Ali, uprkos izrazito negativnoj reakciji ruskih elita na agresiju na našu zemlju, prvi Putinov impuls bio je krajnje pomirljiv – ponuda da se Rusija priključi NATO-u. Međutim, niko na Zapadu nije ga udostojio ozbiljnog odgovora, niti čak ozbiljnog razmatranja. Umjesto toga, ubrzo je lansirana nova agresija – ovog puta na Irak. A godinu dana kasnije i prva obojena revolucija u Ukrajini, kada su se čuli prvi ozbiljni glasovi u Ukrajini o ulasku u NATO.

Ni Putinova upozorenja iznijeta u čuvenom govoru u Minhenu 2007. godine nisu nimalo uticala na zacrtani kurs širenja NATO-a do samih ruskih granica, što je zvanično i obznanjeno na samitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine, zaključkom da Ukrajina treba da postane članica alijanse.

Uostalom, ko je htio da zna prave ambicije pobjedničkog Zapada predvođenog SAD, mogao je da ih sazna iz još nedovoljno citiranog pisma Vilija Vimera upućenog tadašnjem njemačkom kancelaru Gerhardu Šrederu – čiji je Vimer bio izaslanik na bezbjednosnoj konferenciji u Bratislavi krajem aprila 2000. godine, u kojem su prenijeti razlozi koje su visoki američki zvaničnici iznijeli za agresiju na našu zemlju kao i njihovi dalji planovi. Ključne tačke su sledeće:

4. Rat protiv Savezne Republike Jugoslavije vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka generala Ajzenhauera iz doba Drugog svjetskog rata. Zbog toga se iz strateških razloga tamo moraju stacionirati američki vojnici, te da se tako nadoknadi ono što je propušteno godine 1945.

7. Valjalo bi da se prilikom sadašnjeg širenja NATO-a ponovo uspostavi teritorijalna situacija na prostoru između Baltičkog mora i Anadolije, kakva je postojala u vrijeme Rimskog carstva i to u doba kada je ono bilo na vrhuncu moći i zauzimalo najveće teritorijalno prostranstvo.

8. Zbog toga Poljska mora da bude okružena sa sjevera i juga demokratskim državama kao susjedima, a Rumunija i Bugarska da obezbijede kopnenu vezu sa Turskom. Srbija (vjerovatno zbog obezbjeđivanja nesmetanog vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja.

9. Sjeverno od Poljske treba da se ostvari potpuna kontrola nad prilazima Sankt Peterburga Baltičkom moru.

Šta se od ovoga nije obistinilo, odnosno pokazalo istinitim? A ako neko misli da je, u nuklearno doba, dovoljno potezati neprikosnovenost poštovanja prava svake države da suvereno donosi odluke o sopstvenoj bezbjednosti – uključujući i priključenje NATO-u – neka razmisli o tome da li su SAD u oktobru 1962. opravdano dovele svijet do ivice opšteg nuklearnog sukoba samo da bi spriječile razmještanje sovjetskih nuklearnih raketa na Kubi, nekih 150 kilometara od najjužnije tačke kontinentalnih SAD.

I neka onda i razmisli o pravim uzrocima rata u Ukrajini i da li se taj rat uopšte može okončati bez otklanjanja istih…

politika.rs

(Autor je politikolog)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"