Gdje je Biblioteka Njegoš?

Piše: Vojislav Bulatović

"Šta želite, pitajte", rekoh mu.

"Gdje je ovdje `Biblioteka Njegoš`? Nekada je bila u ovoj zgradi gdje sada piše Galerija Caffe Bar."

"Očigledno niste u Nikšiću odavno bili", kazao sam.

Lagano se osmjehnuo i odgovorio: "Nisam odavno bio, ovaj Trg se promijenio a u biblioteci koja je tu bila dosta sam vremena provodio. U njoj se čitalo, pisalo, sastajalo, tražena inspiracija za ljubavna pisma..."

"E moj, gospodine, i sam sam tu provodio dosta vremena. I sve to što ste naveli mogao bih potvrditi i za sebe. Biblioteka traži svoje stalno mjesto, bila je u Dvorcu kraljevom, odakle su je iselili zbog renoviranja dvorca. Trenutno je u kvartu blizu Bolnice, a gdje će se definitivno nastaniti, vidjećemo (ako poživimo)."

Sagovornik se jetko nasmijao i zaključio: "Knjigu, dakle, niko ne želi makar ona i bila pod Njegoševim zaštitnim znakom."

"Tako je", složih se s njim "Dokaz za to su i nestale knjižare sa ovog Trga. Bilo ih je tri."

Predložio sam mu da svratimo u Galeriju i da tamo produžimo ovaj nostalgični trenutak. Naš razgovor u Galeriji bio je kratak vremeplov vezan uglavnom za ustanovu koja je ovdje okupljala razne profile čitalaca: od đaka do profesora, intelektualaca i građana. Taj interes i očekivanja od čitanja neuporedivi su sa današnjim odnosom prema knjizi. U naše vrijeme, knjiga je bila u nekoj drugoj dimenziji značenja kao izvor informacija, duhovnih i estetskih doživljaja, a sve to opet u jednom istorijski neviđenom socijalno-političkom ambijentu. Mala, porušena, nikšićka varoš, tek u razvojnom začetku ("obnova i izgradnja"), preko noći je prenaseljena seoskom mladeži: od đaka srednjih škola, do industrijskih radnika. Sve je to bilo u žurbi i tenziji da svoj seoski način života pun želja za uzletima u nepoznate visine gradskih izazova započne da živi. Interesantan socijalni eksperiment u kome su glavni akteri gradskog razvoja seoski doseljenici. Sistem je bio svjestan te situacije, zato je sve bilo usmjereno na obrazovanje, na škole, redovne i večernje. Ove situacije je bio svjestan i direktor moje Učiteljske škole, Vojin Vuković, kad nam je na Glavi Zete poručio: "Djeca sa sela su radna, jer su radeći u porodici stekla radne navike i zato ja vjerujem da ćete sjutra biti i dobri narodni učitelji. Koliko nam treba svjetlosti iz ovih centrala, toliko nam treba i svjetlosti prosvijećenosti. Moramo da požurimo u obnovi i izgradnji zemlje, jer dok su razvijene zemlje gradile ovakve objekte, mi smo gradili vodenice."

Vojislav Bulatović

Mi koji smo živjeli taj život i koji sada u ovom prostoru gdje je bila "Biblioteka Njegoš", za naše vrijeme kultno mjesto, vjerovatno, nismo neki izuzeci što nas sjećanje vuče baš na nju. Postoji izvjesni žal što ovaj Trg nije počašćen u sva vremena njegovih mijena Bibliotekom Njegoš a odgovarajući prostor za to ovdje postoji.

Infracrveno mjesto na ovom trgu za mene i one koji su preko knjige sanjali svoju budućnost bila je ova prostorija na Trgu slobode. Kad stigne burna jesen, kad po Nikšiću počnu da "tutnje beskrajne kiše", koje pjesnik Vito Nikolić optužuje za "crne slutnje" i njegovu samoću, kad kućna tjeskoba kakva je u ondašnjem Nikšiću bila opšta životna nelagoda i prepreka da se postigne potrebna koncentracija za učenje i rad na domaćim zadacima, onda je ova biblioteka mogla da ponudi spasonosnu tišinu, toplinu i stimulativnu atmosferu. U njoj su mogle da se dobiju knjige iz školske lektire kojih u školama tada nije dovoljno bilo. Paralelno sa čitanjem lektire moglo se i školsko gradivo proučavati. Istina, pedantna bibliotekarka Vera, uvijek ozbiljna, otmenog držanja, nije bila blagonaklona da se čitaonica pretvori u školsku učionicu, ali je znala da uspostavi i ravnotežu i obezbijedi mjesto za sve zainteresovane čitaoce. Njen pogled se mogao i zavarati. Ipak, većina od nas koji smo po školskom zadatku (čitanje knjiga iz lektire) provodili izvjesno vrijeme u toj "pametnoj" kući, malo po malo, bili smo uvučeni u očaravajući svijet čitalaca pa smo kao neki istraživači lutali u raznim pravcima od knjige do knjige, od uzbuđenja do uzbuđenja, od praćenja sudbina raznih junaka do udivljenosti u piščeve moći kazivanja i opisivanja.

Godine 1961. i Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu što je još više podiglo interesovanje za čitanje našeg nobelovca. U biblioteci su se u to vrijeme, u posebnom dijelu za razgovore, susretali profesori književnosti i pisci da razgovaraju i polemišu o Andriću, ali i o Krleži kao njegovom konkurentu za ovo priznanje. Profesor i književnik Vladimir Mijušković imao je svoje argumente da je prednost sa razlogom data Ivu Andriću, jer je život pod okupacijom u Bosni koji je Andrić snažno opisao više impresionirao ljude u Komitetu nego Krležin opus.

Trg slobode u Nikšiću pretrpio je mnoge transformacije u ovom tranzicijskom dobu. Dobio je novu tvrdu podlogu od kamenih elemenata, objedinio prostor koji je dugo vremena bio podijeljen ulicom sa obostranim drvoredima, dobio fontanu, i dva spomenika (kralju Nikoli i Ljubu Čupiću)... Tranzicija je dala apsolutni prioritet materijalnosti: kafići, prodavnice, banke i agencije. Firme su ispisane mahom na engleskom jeziku što je opet neki novi duh vremena?!

Kad neko kaže "Ovo je moj grad." ili "Ovo je grad moje mladosti", onda je to nešto sasvim lično, ali podudarnost tih ličnih doživljaja može da poveže manje ili više pojedinaca što formira dušu tog grada. Pjesnik i diplomata Jovan Dučić u knjizi "Gradovi i Himere" ostavio je maštovite opise i duboka razmišljanja o mnogim gradovima, o tajnama njihove svevremene privlačnosti. On kaže: "Ima gradova koji imaju svoju dušu, to su oni gradovi koji imaju svoju prošlost... jer ekstatički deo grada nije u lepoti starih stvari nego u lepoti starih priča. Njegova je tajna u evokacijama i sugestijama koje žive samo u trenucima ludila srca: u onom što nije nazidano na zemlji, i podignuto u vazduhu, nego izgrađeno u mašti i duši. Gradovi, to su unutrašnje istine."

(Autor je magistar sociologije u penziji)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"