Interesi Izraela u sukobu na Bliskom istoku

Piše: Stefan Lakušić

Osnovni preduslov da bismo pisali o nekom sličnom događaju jeste da u određenoj mjeri poznajemo strane u sukobu, uzroke, povode i da pretpostavljamo posljedice. Ono gdje smatram da postoji prostor da se da doprinos razumijevanju ovog sukoba, jesu uzroci i to oni koji, po mom mišljenju, nisu dobili adekvatan prostor, makar u domaćem medijskom prostoru. Da budem potpuno precizan, umjesto fokusa na odnos SAD–Iran, ukazao bih na i te kako bitne interese Izraela za ovaj oružani sukob kroz šest teza.

Prvo, Izrael i Iran su od 1979. i Islamske revolucije u Iranu u lošim odnosima, što do tada nije bio slučaj. Iran ne priznaje Izrael i brojne su izjave tamošnjih zvaničnika da Izrael ne bi trebao da postoji. Iran sve do 2024. nije direktno vojno djelovao protiv Izraela, ali je podržavao tzv. proxy-jeve – Hezbolah, Hamas, jemenske Hute i šitske formacije u Siriji i Iraku. Takođe, Iran ima razvijen nuklearni program, te postoji strah da bi mogao biti upotrijebljen za razvoj nuklearnog naoružanja za šta, po mišljenju većine eksperata, nije potreban dug vremenski period. Pomenimo i da je Izrael jedna od malobrojnih država koja nije potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja, nije teško pogoditi zašto. U svakom slučaju, jasno je da političko vođstvo Izraela i Irana nije oduševljeno političkim i vojnim djelovanjem i retorikom druge strane.

Drugo, na čelu Izraela se nalazi Benjamin Netanijahu, iskusan desni političar koji je više decenija jedna od najistaknutijih figura u izraelskoj politici. Više korupcionaških skandala opterećuje lično njega i moguće je da je razlog napada između ostalog i skidanje fokusa unutrašnje javnosti sa ove afere, tim prije što su suđenja u toku iako je na ovoj visokoj funkciji, što je, neka mi čitaoci ne zamjere na maloj digresiji, za Crnu Goru naučna fantastika. Svakako da bi Netanijahu u ovim okolnostima dobro došlo da bude "heroj nacije" u borbi protiv dugogodišnjeg neprijatelja.

Treće, izraelsko društvo je jako polarizovano između sekularnih i religioznih Jevreja, posebno oko spornog nesluženja vojnog roka od strane ovih drugih, iako za to, prema presudama tamošnjeg vrhovnog suda, nema osnova. Mnogo sekularnih Jevreja je nezadovoljno što, dok oni provode u vojsci dvije godine i osam mjeseci u slučaju muškaraca i dvije godine u slučaju žena, religiozni Jevreji jednostavno ne idu u vojsku. Uticaj ovih drugih sve je veći jer raste i njihov udio u populaciji, budući da u prosjeku imaju puno više djece, što se posebno odnosi na ultraortodoksnu grupaciju Haredi. I dok oni ne idu u vojsku, skloni su da glasaju za partije koje koaliraju s desnicom čiji je lider Netaniahu i koje u krajnjem sprovode sve agresivniju politiku, što se ogleda ne samo u sukobima s Iranom, već i odbijanju priznavanja Palestine.

Stefan Lakušić

privatna arhiva

Četvrto, Izrael uz pomoć SAD i Iran su već imali sukob prije manje od godinu dana. Nepodijeljen je utisak da je iz ovog deblji kraj izvukao Iran. Bivša izraelska vojna obavještajka Miri Eisin, veoma informisana i u vezi sa strukturama gdje je radila, dala je izjavu neposredno nakon sukoba navodeći da su bili spremni za 5.000 žrtava u tom događaju, a bilo ih je 28. Ako ostavimo po strani to da su zvaničnici bili spremni i voljni da uđu u sukob s takvom cijenom, možemo izvući zaključak da je Izrael jači nego što se mislilo, da je Iran slabiji ili oboje. Bilo šta da je od ovoga, Izrael je dobio komociju da uđe u novi sukob. Za ovo su se nakon terorističkog napada u oktobru 2023. planski spremali onesposobljavanjem Hezbolaha i Hamasa. Zašto to nisu "riješili" 2025, ostaje nepoznanica. Kao pretpostavljeni razlozi obično se navode tradicionalna težnja Izraela da vodi kratke ratove koji neće ostaviti preveliki teret na ekonomiju i gdje se prednosti u ljudstvu koje ima neprijateljsko okruženje neće u tolikoj mjeri ispoljiti, zavisnost svijeta, naročito Kine, od iranskih energenata, proklamovana ograničenost ciljeva tom prilikom i dr.

Peto, američki predsjednik Donald Tramp je jako proizraelski orijentisan. Većina lidera SAD bili su na ovim pozicijama, ali, čini se, ne snažno kao Tramp. Bilo je i to ne tako davno poteza koji su u Izraelu okarakterisani kao izdaja. Sjetimo se samo da je odlazeća administracija Baraka Obame glasala uzdržano u Savjetu bezbjednosti UN prilikom usvajanja rezolucije kojom se osuđuje okupacija palestinskih teritorija od strane Izraela. Tada se očekivalo da će predstavnik SAD staviti veto na ovu odluku. Danas je ovo potpuno nezamislivo budući da je SAD potpuno uz svog saveznika u ovom sukobu.

Šesto, Iran je, kao što je već pomenuto, jak zagovornik nepriznavanja Izraela i povremeno, ima se utisak, pokretač kriznih situacija u regionu koji države sa muslimanskom većinom odvlači od priznavanja države Izrael. Svjedoci smo da Trampovi "Abrahamovi dogovori" pokrenuli normalizaciju odnosa. Na ovom talasu Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati nedavno su priznali Izrael, dok su Maroko i donekle Sudan krenuli u pravcu normalizacije odnosa. Ukoliko bi se u Iranu uspostavio režim benevolentan prema Izraelu, čini se da bi ovaj trenutno zamrznuti proces postepeno krenuo dalje.

Na kraju, ne poričem da se mogu pretpostaviti i brojni drugi uzroci sukoba, no ovih šest su svakako manje istaknuti u domaćoj, a dijelom i u međunarodnoj javnosti. Koristim priliku da podsjetim da je razumijevanje uzroka preduslov za formulisanje valjanog stava o bilo kojoj temi. Nažalost, kod donosilaca odluka obično se kreće od stava uslovljenog nekim interesom ili konformizmom, a onda se ide ka biranju i dotjerivanju argumenata koji idu u prilog tom stavu. Nadam se da je ovaj tekst doprinos da ovaj redosled ide u suprotnom smjeru, makar kod onih koji nemaju obavezu.

(Autor je politikolog)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"