Kad se ništa pita

Piše: Milisav S. Popović

Prezir prema iskronoscima je (istorijski) uvijek veći od gnijeva prema tiranima. Zbog čega?

Zašto masa satire vizionare?

U obrubima zavjesa praktične politikologije stoji naznaka: zato što gomila ne živi od vizije, nego od navika, sigurnosti i pripadanja. Čak i kad joj se skloni sigurnost: dovoljne su navike i pripadanje. Pa i ako neki uklone pripadanje... ostaju navike. Teške poput lanca od đuladi da ih vučeš dok gmižeš, a misliš da činiš najbolje po/za sebe.

Dobro, solidno pojašnjenje... ali nije baš potpuno objašnjenje. Fali uzrok, izvor signala... gdje je repetitor?

Milisav S. Popović

- DAN

Znate, ako se ukalkuliše čovjekov neslućeno jak nagon "zaobilaženja samorefleksije" – dolazimo do toga da je vizionar opasan ne zato što je nasilan (jer najčešće nije), već što samim postojanjem kvari komfor eksera na koje smo navikli (da ležimo na njima, da ih jedemo, da ih odašiljemo iz pogleda, da ih glancamo čaprom sopstvenih ljeta). Vizionari obično znaju kako da "sklone bodlje" – a to "remeti" ideju poretka polumrtvih kako treba da se živi.

Ukratko, kad se pojavi čeljade koje vidi dalje, razumije bolje, masa ne čuje "evo rješenja!", nego duboko osjeća sledeće... "evo prijetnje!"

Dječje jasno. Krucijalno istinito. Ali, opet... zašto? Ta, mi smo uvijek željni progresa... napredak nam je imanentan... san o krilima je generacijski utkan u tintarama... zar ne vapimo za "boljim sjutra" od kada se izlegnemo... Zar ne? Zar ne... tamo mi.

Ili je u pitanju obmana? Možda je naša logika isprogramirana da čini suprotno... i prva naznaka da neko kuje zglobove na koje bi se natakla krila... mora biti spriječen, eliminisan.

Postoji nešto duboko neveselo u ljudskoj zajednici, ne reži i ne pokazuje zube na prvu. Naprotiv. Često dolazi obučeno u razum, oprez, red, tradiciju, "realnost", pa čak i u navodnu brigu za mjeru i sklad. A zapravo, ispod tih pristojnih gaća... kiseli žbun otrova, koji bi da posrče onog koji umije da zbori sa gornjim sferama. Jer, "spreman sam da u jamu zakopam i tebe i sebe, samo da Ti ne budeš onaj koji nas popravlja".

Mazohizam, društvo. Jedan od glavnih razloga otpora prema iskronoscima je duboko ukorijenjena potreba za "mazohizmom ujednačenog horizonta". Svima ista muka. Jednako raspoređena. Ozlojađenost, mazohizam i prezir. Sladoled s tri kugle ukusa, direktno iz poslastičarnice pakla.

No, gdje bi smo mi bili da neki vizionari ipak nisu preživjeli, i donijeli bolje sjutra. Tu je taj megalomanski čvor paradoksa... Elem, kad vizija uspije, kad se pokaže korisnom, donese udobnost, napredak, onda se isti oni koji su nosili sjekire polako naviknu na plodove nove zore. Ali, nemojte misliti da se tako ljudi liječe od opačine, jer oni ne zavole dobrotu koja je taj plod rodila – zavole korist. Za njih. Samo su se iz septičke pomakli na livadu... i vrebaju sledećeg "posebnog" što naiđe... da ga kamenuju. Drugim riječima: ljudi nikada ne prihvate čovjeka ideje; samo se naknadno uvaljaju u pogodnost njegovog trijumfa.

I još jedna naknadnost.... Podignemo im spomenike u znak slave?! Ej! To licemjerje izokrenutog klanjanja genijima i pionirima, što smo ih prethodno namučili do tančina... ali ne mijenjamo ponašanje prema novima. Mrtvog pretvori u legendu, živog zakucaj u problem i krivca.

Ekser nam je u prirodi.

A za one što su kasnili na predavanja... Evo i redosleda koraka kako se ophoditi prema vizionarima: poruga, otpor, pokuda, ugnjetavanje svim sredstvima iz svih slojeva društva, potom dolazi dokaz, promjena, pa prisvajanje... i obavezno krdo spomenika.

Doduše, suvišna lekcija... Umijemo mi ovo lagano, kao vožnja bicikla. Stiče se od malena. Ovo nam je nagon, prenesen od generacija i generacija roditelja.

Kad prosjek zahtijeva dozvolu da neko bude iznad njega.

(Autor je književnik)