Kako izbjeći AI ropstvo

Piše: Janis Varufakis 

Janus, rimski bog početaka i krajeva, nije imao dvije glave, već dva lica spojena u jedno božansko biće. Jedno lice zurilo je u prošlost, drugo je bilo okrenuto budućnosti. Tako i vještačka inteligencija ima dva lica spojena u jednu izuzetno moćnu mrežu mašina. U toj dualnosti leži odgovor na pitanja koja danas najčešće postavljamo: da li je AI samo mjehur koji će uskoro pući? Ili će njen nezaustavljiv napredak pokazati da skeptici griješe? Na oba ova pitanja odgovor je potvrdan.

Lice koje gleda unazad, izmoreno i izbrazdano sjećanjem, zaista predstavlja mjehur koji samo što ne pukne. Ova strana vještačke inteligencije učestvuje u klasičnoj kapitalističkoj proizvodnji robe. Pretplata na ChatGPT prodaje se kao i svaka druga roba, poput pretplate na The New York Times ili lizinga automobila. A onda je u januaru prošle godine kineski startap DeepSeek poremetio tržište AI proizvoda tako što je ponudio besplatnu uslugu, daleko jeftiniju za proizvodnju i jednako dobrog kvaliteta kao ChatGPT. To je raspršilo snove velikih tehnoloških kompanija o monopolu na AI robu (ili usluge pretplate).

Danas imamo čvrste dokaze da je vrijednost kompanija kao što je OpenAI, koje zarađuju od prodaje pretplate na vještačku inteligenciju, naduvana. Dok troškovi velikih jezičkih modela (Large Language Models, LLM) rastu eksponencijalno, prihodi od pretplate rastu uglavnom linearno. To je neodrživo i bliži se trenutak istine kada će izborano, unazad okrenuto lice vještačke inteligencije uvenuti i možda umrijeti.

Ali šta je sa drugim licem vještačke inteligencije? Kada je DeepSeek pokrenuo trku, AI kompanije su počele da izmeštaju svoje tehnologije iz kapitalističkog tržišnog sektora u postojeću tehnofeudalnu ekonomiju. Mnogo prije nego što su LLM-ovi bili u stanju da oponašaju ljudsku interakciju, interfejsi kapitala u oblaku kao što su Aleksa, Siri, Guglov asistent ili Amazonov algoritam za preporuke već su omogućavali velikim tehnološkim kompanijama da od svih nas ubiru pozamašne rente na oblaku. Čim uđete na amazon.com, praktično ste izašli iz kapitalizma. Tu drugo lice vještačke inteligencije uvećava ekstraktivnu moć velikih tehnoloških kompanija.

Varufakis

Arhiva

Zamislite šta će sve uskoro moći da radi napredna verzija AI bota poput Alekse. Savršeno će vas poznavati, a vi neće biti u stanju da razlučite da li vam se obraća čovjek ili mašina. Pamtiće sve što ste ikada rekli, uradili ili poželjeli. Savršeno će se sjećati svakog vašeg hira, muzičkih interesovanja, kupovnih navika i razočarenja. Biće uz vas u dobru i u zlu. Moći će da predvidi kada bi neka od njegovih preporuka mogla da vas uznemiri. Dovodiće vas do same ivice podnošljivosti, a da nikada ne pretjera.

Biće to potpuno drugačije od običnog nadzornog kapitalizma, dosadašnjeg sistema u kojem su vas mašine špijunirale da bi oglašivači preciznije ciljali svoje reklame. Sa AI interfejsom, Amazon, Meta i Gugl će vam se uskoro obraćati na danas nezamislivo sofisticirane načine, baš kao što je prije osam godina program AlphaZero zapanjio kompjuterske naučnike kada je sam sebe naučio da igra šah sažimajući 3.000 godina ljudskog šahovskog iskustva u jedan dan.

Tako će moćni i gotovo ljudski ljubazni AI botovi poput Alekse, izazivati neurozavisnost svojih korisnika. Postaće neizostavni deo naše mentalne svakodnevice. Prelazak na drugog bota neće biti obična promjena radnje u kojoj kupujemo e-usluge, već bolan razvod braka. Tu umire svaka nada u budućnost tržišne konkurencije.

Masivne ekonomije obima uspostavljaju prirodni monopol. To je jedna od rijetko korisnih stvari kojima učimo studente ekonomije. Zato jedan grad ne može da ima više preduzeća za vodosnabdijevanje, svako sa svojim vodovodnim cijevima po ulicama i zgradama. Iz sličnih razloga, nekolicina tehnoloških giganata posjeduje i kontroliše sredstva za proizvodnju vještačke inteligencije. Za svaku kompaniju ili startap koji želi da izgradi ozbiljne AI kapacitete, pristup infrastrukturi nije samo pogodnost, već fundamentalna nužnost. To tehno gigantima omogućava nesaglediv uticaj ne samo na tempo i troškove, već i na pravac u koji je zagledano drugo lice vještačke inteligencije.

Okrenuto naprijed, bistrog pogleda, puno nade i imuno na pucanje AI mjehura, drugo lice vještačke inteligencije osmatra puteve kojima još niko nije išao, ka budućnosti koju još uvijek ne možemo da zamislimo. Zanimljivo je da su to oblasti daleko od svega što bismo opisali kao kapitalističko tržište. Mnogo je dokaza da se to već dešava. Jedan od primjera je Instacart, korporacija koja je tradicionalne prodavnice namirnica uvela u tehnofeudalni sektor, tako što je kapital u AI oblaku proširila među hiljadama maloprodajnih firmi, raznih veličina i lokacija. Rezultat je ekstremna cjenovna diskriminacija koja poništava elementarne odlike kapitalističkog tržišta.

Ovu praksu "savršene optimizacije cijena" već su usvojili svi ozbiljniji trgovci na malo u Sjedinjenim Državama i šire. Instacart ne samo da izvlači ono što ekonomisti nazivaju "potrošački višak" (razliku između cijene koju potrošač plaća i maksimalne cijene koju je spreman da plati) već, što je još važnije, praktično sprečava cjenovnu konkurenciju. Sposobna da zapamti svaki obrazac ponašanja potrošača, ova platforma primjenjuje model određivanja cijena koji onemogućava poređenje cijena među kupcima i različitim periodima, ali i između prodavnica i platformi. I ne samo to, Instacart omogućava i fizičkim trgovcima na malo i digitalnim platformama da budu u dosluhu – ponekad čak i bez znanja njihovih menadžera – na načine koji nisu očigledni. Sistem je osmišljen tako da bude neprimjetan dok razgrađuje svaki smisleni tržišni mehanizam.

Prevladava drugo lice vještačke inteligencije, ono tehnofeudalno, i tako će biti posle svakog pucanja AI mehura. Između neizvesnog profita koji svaki startap kao što je DeepSeek može da poništi preko noći, i renti na oblaku koje AI mašine mogu da zarobe na duži rok, tehno giganti su se opredijelili za ovo drugo. Svaka kompanija koja danas hoće da zaradi od isporuke AI robe moraće da pređe na izvlačenje rente na oblaku u tehnofeudalnom sektoru ili će propasti.

Šta to znači za nas, za budućnost čovječanstva? Tehno-optimisti su ubijeđeni da će nam vještačka inteligencija otvoriti nove horizonte zadovoljstva, produktivnosti i bogatstva. Ja ne dijelim njihovo ushićenje.

Tradicionalni kapitalistički i AI-tehnofeudalni sektori ekonomije nalaze se u međusobnom dinamičnom sukobu: vrednost se stvara u tehnofeudalnom, a uzurpira je tradicionalni sektor. Kada profitabilnost u kapitalističkom sektoru poraste iznad određenog praga, kapital u oblaku koji pokreće vještačka inteligencija prekomjerno se akumulira u tehnofeudalnom sektoru i stopa izvlačenja rente iz oblaka na kraju opada. A kada stope izvlačenja rente iz AI oblaka padnu ispod sledećeg praga, produktivni kapital (uključujući AI mašine) prelazi u kapitalistički sektor, što obara stopu profita. I tako u krug.

Moja sumorna prognoza zasniva se na zloj slutnji. Najveće dostignuće tehno giganata jeste to što su njihove mašine i AI algoritmi uspjeli da regrutuju milijarde nas da radimo besplatno – tako što objavljujemo svoje snimke i tekstove, pišemo recenzije – što im povećava kapacitet za izvlačenje profita iz rentiranja oblaka. Ali šta se dešava u slučaju rasta rente na AI oblaku u odnosu na troškove zarada u velikim tehnološkim kompanijama? Ukupna potrošačka moć društva pada, pada i stopa profita kapitalističkih preduzeća i na kraju opada i renta oblaka velikih tehnoloških kompanija. Nestabilnost i strukturna stagnacija koje su u kapitalizmu oduvijek endemske pojave, na taj način prerastaju u ciklus naizmjeničnog urušavanja renti u oblaku i kapitalističkog profita.

To je priča o drugom licu vještačke inteligencije i o tome kako će se zadivljujuća tehnologija sa prometejskim potencijalom na kraju završiti kao priča o Dedalu. U drevnom mitu, Prometej je bio personifikacija nade da će tehnologija pomoći čovječanstvu. Dedal je i sam bio prometejski junak, genijalni inženjer koji je za kralja Minosa izgradio lavirint u kom će zarobiti Minotaura, ali je bio i žrtva sopstvenih konstrukcija. Kada je izumio leteće sprave za sebe i svog sina Ikara kako bi pobjegli sa Krita, poduhvat je doživio tragičan kraj. Tako je i danas sa vještačkom inteligencijom. Prometejski inženjeri su je smislili i razvili ali ih je ono drugo, ružnije lice vještačke inteligencije zarobilo – kao i sve nas – u ultrakompleksnom, sveobuhvatnom lavirintu tehnološkog sistema.

I zato, kad me prijatelji pitaju zašto se bavim izbornom politikom koju nimalo ne volim, odgovaram da od dedalovske klopke do prometejskog ideala postoji samo jedan put: radikalna demokratska politika. To znači početi od malih, regulatornih koraka – na primjer, od usvajanja zakona o interoperabilnosti ili ukidanja propisa koji jačaju već ogromnu moć tehno giganata – a zatim preći na krupnije zadatke: izgradnju digitalnog monetarnog zajedničkog dobra i preispitivanje vlasničkih prava nad podacima i kapitalom u oblaku. Tek tada ćemo imati šansu da vještačku inteligenciju pretvorimo u čovjekovog dobroćudnog pomoćnika.

UnHerd, prevela Milica Jovanović

peščanik.net

(Autor je ekonomista, bivši grčki ministar finansija)