Koliko smo junaka pobili

Piše: Nina Savčić  

Fiktivnih. Ali, da li su samo fiktivni?

Nisam o tome razmišljala ranije.

Na temu ubistva u pričama (romanima, novelama, dramama itd) skrenuo mi je pažnju film sa Dastinom Hofmanom i Emom Tompson.

Neki čovjek (Vil Ferel) živi svoj dosadni život veoma prilježno, pa odjednom počne da čuje glas naratorke koja opisuje sve što on radi (pere zube, ulazi u autobus, trči i sl) u trenutku kad to i čini.

Zbunjen odlazi kod psihijatrice.

Ona momentalno daje dijagnozu – šizofrenija.

Pošto odbija da prihvati dijagnozu-iz-rukava upućuje se (mudro, ko bi to očekivao od poreskog progonitelja) kod profesora književnosti – Dastina Hofmana.

Ovaj izigrava čudaka, ali nekako dolazi do odgovora: priču koju junak živi piše spisateljica poznata po tome što svoje junake ubija (pod obavezno, a i izdavač od nje to očekuje).

Junak sa smrtnom presudom nad glavom pronalazi spisateljicu (u stvaralačkoj krizi) i praktično moli za život.

E, tu nastaje drama – Ema Tompson mora da ubije realnu osobu.

Ona se muči pa ipak rukopis završava herojskom smrću sirotog "običnog dosadnog čovjeka".

I to nije sve!

DANAS.RS

Osuđeniku daje da pročita rukopis.

On taj svežanj papira (mukom ispunjen) odnosi profesoru kako bi mu posavjetovao šta da učini i izbjegne neizbježno, a ovaj mu konačno presuđuje – u pitanju je remek-djelo i morate umrijeti u ime književnosti…

Tako nekako.

Na kraju, jadnik prihvata da svoj život položi na oltar umjetnosti, ali se Ema Tompson predomisli pa promijeni kraj u neku ljigu sa pozitivnim ishodom za junaka.

U tri dosadašnja romana ubila sam petoro (koliko se sjećam, a možda mi je neko promakao u brojanju) i ostavila jednog junaka u komi, dakle ni tamo, ni ovamo (što sam tumačila kao srećan kraj), a u priči koju povuci-potegni pišem još dvoje je završilo tragično.

Dakle, prilično sam svirepa, posebno ako uzmem u obzir da moji junaci nemaju razvijene socijalne veze te da ih nije mnogo prošetalo stranama koje grade romane.

Nemilosrdno.

Čak, desilo mi se da sam bila na Radio Beogradu i kad mi je novinarka skrenula pažnju na jednu neobičnu smrt (samoubistvo, mada… ako ja vodim igru, da li je po srijedi baš samoubistvo?) pomislila sam da je pomiješala moj roman sa nekim drugim.

"Sigurno mnogo knjiga čita, ne može da popamti šta se u kojoj događa", pomislila sam i to sam prećutala.

Srećom, jer bih se izblamirala.

Tek nekoliko mjeseci kasnije sjetila sam se te epizode – čovjeku su ukrali kola i on se ubio (ne zbog krađe, nego onako… jer nije bio pri sebi).

Šta hoću da kažem?

Da ubijamo zbog efekta.

Uspjeh bi bio da rezultat postignemo sa živim junacima.

danas.rs

(Autorka je književnica, likovna umjetnica, teoretičarka kulture i medija, dizajnerka, kolumnistkinja)