Kontronimi

Piše: Milisav S. Popović

Da, da. Riječ koja umije toliko da te zbuni – da ne znaš "da li si pošao ili došao" jer znači i jedno i drugo!

Lingvistika je naziva enantiosemijom (slobodno pročitajte ponovo, jer je ni na fakultetima više ne izučavaju). A enantiosemija je ništa drugo do unutrašnja antonimija (suprotnost koja dolazi iz dubina semantičkog droba). Tu počiva ljepota drevnog sanskrita... U mnogo očuvanih zapisa, u zavisnosti od konteksta, možete krenuti u divergentnim pravcima... i time blokirati ličnu spoznaju (te se konstantno dovijati: jesam li ja ovo dobro shvatio?). Ako se pitate zašto (a znam da se niko ne pita), zašto poznajemo samo osnovne forme sanskritskog jezika (računajući gramatiku i neke leksičke cjeline)... upravo zbog toga što postoje sanskritski zapisi za koje ni danas ne znaju da protumače da li nešto hvale/slave/potvrđuju... ili kude/proklinju/demantuju.

A u fragmentima su je naslijedili i moderni jezici. Računajući naš. Nazivamo ih kontronimima. Razlika je sledeća: enantiosemija je fenomen u govoru (posebno drevnim, šifriranim jezicima) a kontronim tek njegov mali jezički potomak koji je, eto, nadživio "praoca".

Najpoznatiji je primjer sankcionisati (nama posebno oduran zbog devedesetih). A pojam "sankcija" nosi jednako pakleni koliko i milozvučni kapacitet. Ujedno podrazumijeva odobrenje, potvrdu ali i kaznu/žestoku zabranu.

A "kapitulacija"? Što je to tek zanimljivo, bate moj. I međunarodno pravo, i reduplikativni spisi danas je isključivo razumiju kao predaju i priznanje poraza. Ali, pazite nešto... riječ izvorno nije podrazumijevala nikakav "totalni kolaps". Čak onaj koji je "kapituliran"; može da zapasa pištolj za pojasom i zaigra kolo. Jer je "kapitulacija" označavala sporazum što pojedinoj strani pruža posebne poreske, trgovačke i pravne povlastice. Kapitulacija je nekoć označavala povlašćen, privilegovan položaj u odnosu na druge. Šta joj bi da se tako ofuca... niko ne zna.

I "simbolično" se ponaša slično. S obzirom na to da danas nema jatke koja neće na socijalnim mrežama ili na TV izgovoriti makar stotoro puta "da je nešto simbolično". I onda ne znaš je li beznačajno, ili izuzetno važno? Na primjer "simbolična cijena" znači gotovo da je smiješno mala, dok "simboličan događaj" može označavati nešto čija je dalekosežnost ogromno prožimuća (po sve nas). Riječ, dakle, čas smanjuje značaj, čas ga uvećava. I, tako je ostalo i danas... samo su "upotrebljavači" iste simbolične pameti.

Još je ljepše sa glagolom stati. Nešto može stati zato što je prosto prestalo: kiša je stala... ali u pojedinim regionalnim upotrebama jezika (kao u Crnoj Gori) čovjek može "stati govoriti", odnosno početi da govori. Kako onda protumačiti "Vidi, imam ti obaveza... muž je stao da me bije".

Piše: Milisav S. Popović

-архива

A tu je i čuveni izraz "originalan"; (ili kako ga većina izgovara bez prvog"i"). Originalan, normalno, podrazumijeva izvornu verziju nečega. Prvobitnost – poput originalnog rukopisa. Ali... pazi ovo majku mu... podrazumijeva i nešto što je "ganc" novo, neviđeno, bolje i drugačije od svega što mu je prethodilo. Ako onda kažu da si "original striko" (koji je bio fukara) – znači li to da si ista fuksa, ili si značajno u fukarluku odskočio od njega?

I svakodnevni govor krije jooooš takvih zamki. Nešto možemo prečuti zato što nekoga zaista nijesmo čuli, ali možemo i svjesno "prečuti"... čuti ga savršeno dobro i odlučiti da ga ignorišemo. Takođe, izdvojiti nekoga može da podrazumijeva odstraniti ga iz cjeline (ukloniti), ali i posebno ga istaći i dati mu mjesto iznad ostalih.

Šta je onda ovo?!

Čista ljepota jezika, moj burazeru dobri. Koja uvijek traži kontekst. Što je čovjek umniji, obrazovaniji... kontronimi mu postaju bliski prijatelji. Jer, shvata, da jedna vrata služe istovremeno – i za ulaz i za izlaz.

No, jeste li možda pomislili da će ovo biti isključivo priča o jezičko-perceptivnim osobenostima?

Neće... Samo sam se potrudio da prođemo kroz osnovnu građu, da bih vam ukazao na posve drugi fenomen slične platforme... što šeta na dvije noge.

* * *

Ovo doba je možda i najplodnije tlo za "autoantonimičnog čovjeka"... onoga koji bez teškoće živi sa sopstvenim suprotnostima. Promovišu pravdu, plaču za ugroženima, izigrivaju borce, ističu kulturu i književnost, kao i značajne ljude... ali samo, i uvijek samo deklarativno.

U privatnim okruženjima – ponašanje je suprotno... U svojim socijalnim krugovima (porodičnim, prijateljskim, radnim...) srču i proždiru. Likuju nad bolesti drugih, dave pridavljenu mačad, iziskuju pažnju, kamče za novcem i bježe kad shvate da su "provaljeni".

Zašto onda Gabor Mate, ali i druga značajna imena "autoantonimičnog čovjeka" predstavljaju kao finalnu izopačenost društva? Poput jezika, kada izvorna plemenitost nekog pojma zauvijek pređe u suprotnu vrijednost... sama kultura tog društva je kapitulirala.

Kapitulirala? Znači li to da je..?

Upravo. I jedno i drugo.

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"