Marksistička ekonomija u doba vještačke inteligencije

Piše: Janis Varufakis

Kada je Kina odlučila da prihvati kapitalizam, na svim vodećim kineskim univerzitetima uvedeni su standardni zapadni udžbenici ekonomije da bi se pravilno oblikovao način na koji studenti razmišljaju o ekonomiji. "Većina mojih kolega ne vjeruje u marksizam", priznao mi je profesor s jednog od najboljih kineskih ekonomskih fakulteta. "Samo neznatna manjina još ozbiljno shvata Marksa".

Tako je bilo prije dvije godine. Danas AI revolucija oživljava marksističku ekonomsku misao u Kini.

Kineski marksisti su dugo strahovali da će kapitalistički zaokret zemlje na kraju gurnuti Kinu u "rentijersku zamku", onu u kojoj se sjevernoatlantske ekonomije već nalaze: simptomi su inflacija cijena imovine, naglo usporavanje, stagnacija, deindustrijalizacija i društvena turbulencija. Kada konkurencija očekivano obori profitne stope u proizvodnim sektorima, za investitore koji traže što veći prinos uz što manji rizik mnogo privlačnija investicija je imovina koja donosi rentu.

Potjera za rentom izaziva brz rast cijena imovine i prelivanje bogatstva iz industrije u rentijerski sektor. Rentijerska zamka uništava industrijsku proizvodnju i pustoši nekada ponosne industrijske regione, poput sjevera Engleske i američkog srednjeg zapada.

Kina se već približila rentijerskoj zamci kolapsom građevinske kompanije Evergrande – što je bio vrh spekulativnog ledenog brijega koji umalo nije potopio kinesko ekonomsko čudo. Ali lojalisti među kineskim ekspertima odbacuju takva strahovanja, uvjereni da kineska država, za razliku od onih na zapadu, zna kako da usmjerava investicije da izbjegne rentijersku zamku. Rado govore o uspjesima kao što su eksploatacija rijetkih minerala, zelena energija, električna vozila, ultrabrze željeznice, mikročipovi i, odskora, vještačka inteligencija.

-интернет

Manjina kineskih ekonomista – to su oni koji su ostali vjerni marksizmu – strahuje da kineska država, koliko god da se dosad pokazala kompetentnom, neće uspjeti da riješi ovaj problem. Početkom 2025. nekoliko njih mi je potvrdilo da ogroman trgovinski suficit Kine vide kao proizvod pogubnog klasnog rata koji se vodi protiv kineske i zapadne radničke klase, rata u kom su jedini pobjednici kineski i zapadni kapitalisti.

Ukoliko kineska kapitalistička klasa u nastajanju nastavi da svojih oko 170 triliona juana (25 triliona dolara) akumuliranih viškova usmjerava u kupovinu imovine, Kina ne može izbjeći zamku. Ako, s druge strane, viškove usmjeri u inostranstvo, recimo, zemlje BRIKS+ ili afričke zemlje, Kina će se, kao i zapadne zemlje prije nje, pretvoriti u rentijera koji izvlači viškove iz zemalja u razvoju – što se Marksu vjerovatno ne bi dopalo. Takođe, ako nastave da šalju viškove u inostranstvo, kineski ulagači će jednog dana shvatiti, kao i Njemci prije njih, da su izloženi hirovima inostranih dužnika – što je takođe neprivlačna perspektiva.

Isti osjećaj nelagode obuzima kineske marksističke ekonomiste kada slušaju uobičajene preporuke, uglavnom anglosaksonskih ekonomista, da Kina treba da poveća domaću potrošnju – privatnu i javnu – i tako izbjegne rentijersku zamku. Kineski marksisti ne misle da konzumerizam može trajno riješiti problem rentijerske zamke. "Čitao sam Galbraithovo Društvo izobilja i znam da je trka na putu konzumerizma posebna vrsta pakla", rekao mi je jedan od njih.

Da bismo shvatili kako su kineski roboti kojima upravlja vještačka inteligencija pomogli marksističkim ekonomistima da se vrate u raspravu, moramo se sjetiti osnovnog načela marksističke ekonomije: ekonomska vrijednost se stvara isključivo ljudskim radom. Vrijednost vidžeta odražava minimalno radno vrijeme potrebno da se vidžet proizvede na aktuelnom nivou tehnološkog razvoja i znanja. Kapitalisti ne mogu izvlačiti višak vrijednosti iz mašina – već samo iz ljudskih bića. Industrijske mašine su neizmjerno korisne, ali one zapravo samo prenose vrijednost koju su u njih ugradili ljudi koji su ih napravili.

Počevši od pronalaska parne mašine, kroz postepenu zamjenu ljudskog rada radom mašina, vrijednost robe je opadala, profitne stope su se smanjivale i rizik rentijerske zamke se produbljivao. Nije prošlo mnogo vremena, a kapitalizam je bio prinuđen da ratovima smanjuje ponudu radne snage ili obara cijenu rada velikim krizama da bi povratio mogućnost ekstrakcije vrijednosti. To je standardna marksistička kritika kapitalizma.

Kineski marksisti vjeruju da se u Sjedinjenim Državama to danas dešava s obnovljenom snagom, zahvaljujući novim tehnologijama. Silicijumsku dolinu ne interesuje materijalna proizvodnja, ali je opsjednuta izgradnjom AI agenata koje će kao pružalac usluga iznajmljivati pojedincima i kompanijama. Dok američki sektor usluga odbacuje ljudski rad i gubi sposobnost generisanja viška vrijednosti, američki tehnološki gospodari izvlače sve veći dio viška vrijednosti iz materijalne proizvodnje koju AI ostavlja relativno nepromijenjenom. Problem rentijerske zamke u Americi se produbljuje, baš kao i nejednakost, populizam i društveni sukobi.

S druge strane, kineske AI kompanije se fokusiraju na materijalnu proizvodnju i razvoj industrijske robotike za proizvodnju dobara, čak i povrća. Čitavi lanci snabdijevanja su automatizovani, kao i sam proces projektovanja proizvodnog procesa.

Takođe, prihvaćena AI rešenja nude se u obliku otvorenog koda i dostupna su i najmanjim kineskim proizvođačima uz zanemarljivu naknadu. To nije tehnologija koja pruža konkurentsku prednost samo Fordu ili Jobsu. U nastajućem kineskom industrijskom AI modelu kineski marksisti vide materijalnu osnovu za ukidanje same vrijednosti!

Kada se neophodno radno vrijeme u svim industrijama svede na nulu, nastupiće doba izobilja i nagli pad razmjenske vrijednosti robe. Ostaće njihova ogromna upotrebna vrijednost i korist koju donose. Bogatstvo se više neće usmjeravati na podizanje cijene imovine, rentijerska zamka će nestati s vidika i otvoriće se pogled na neku buduću Kinu koja neće morati da izvozi da bi održala unutrašnju ravnotežu.

Važnija poenta, koju kineski marksisti naglašavaju, jeste to da kapitalizam ne može preživjeti veliki skok koji donosi vještačka inteligencija. S vremena na vrijeme kapitalizam mora proizvoditi krize i ratove da bi opstao. Ali Kina nije ograničena starom logikom kapitalističke akumulacije bogatstva. Pošto operiše u sistemu državnog kapitalizma, koji dugoročne ciljeve pretpostavlja kratkoročnoj dobiti, može dozvoliti sebi da automatizaciju izvede do logičnog kraja, ne strahujući od pada profita. Sposobna je da apsorbuje šok, preraspodijeli dobit u obliku jeftinih i visokokvalitetnih dobara i usluga, i obezbijedi materijalne preduslove za svijet slobodnog udruživanja u kom se proizvodi prema sposobnostima i raspoređuje prema potrebama. Svijet u kom država, pošto je izgradila komunističku utopiju, može da uvene.

Čak i ako su kineski marksisti u pravu, ostaje nekoliko teških pitanja: kada stignemo u doba singulariteta produktivnosti, hoće li kineska država zaista osigurati da se dobra i slobodno vrijeme koje će ljudima priuštiti AI roboti, iskoriste tako da to omogući istinski ljudski procvat? Hoće li zaista svojevoljno uvenuti i otpasti? Ili će proizvesti parazitske elite koje će koristiti vještačku inteligenciju za lično bogaćenje, kao što već čine u Silicijumskoj dolini?

Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je ekonomista, bivši grčki ministar finansija)