Mi Srbi, u dugom redu bivših naroda

Piše: Milan Ružić

Svi razmišljaju o tome da li naša nevolja leži u našoj vlasti ili u njihovim stranim nalogodavcima, gorepomenutim "saveznicimaˮ. I onda se sam narod, mada, u tome prednjače srpski intelektualci, pita da li rješenje svega ovoga leži u demokratiji, u sužnjokratiji ili dronokratiji. Mi smo izabrali ovo drugo pod maskom prvog plašeći se ovog trećeg.

Iskreno mislim da naš opstanak trenutno može da se pomogne isključivo starom srpskom mentalitetskom tekovinom nazvanom inat. Umjesto inata, mi smo izabrali političke ili akademske korake, ali rastrčane u suprotnom smjeru. Umjesto subvencionisanja srpskog sela (i van predizborne kampanje), stvaranja viškova na polju poljoprivrede (žitarice, voće, povrće), pa i u stočarstvu (Urugvaj bi bio dobar primjer), a najtačnije, u proizvodnji hrane, mi stvaramo viškove doktora nauka koji nisu stručni ni za šta, pa čak ni za oblast obuhvaćenu tezom na kojoj su doktorirali, a koji teže uhljebljenju na jalovoj političkoj sceni. Jedino na taj način, hraneći Evropu, možemo imati barem nekakvu polugu kojom ćemo skinuti sa svojih leđa naredbodavni teret naših okupatora i pitati se za nešto u svojoj zemlji.

Niko brže od nas ne stvara nova lica i stranke, niti akademike i intelektualce, a kroz potpuno neupotrebljiv obrazovni sistem žedan reforme kako bismo i na polju znanja tvorili prijekopotrebne viškove. A školstvo koje nakon ogromnog broja godina i novca proizvodi ljude nesposobne za život, nauku i rad, nije školstvo, nego nešto poput velike društvene mreže gdje je važno šta je ko rekao, ko je šta objavio i koliko ko ima lajkova. Imati profesore kod kojih su dvojke i trojke najviše ocjene i smatrati ih strogim i samim tim dobrim, a ne nesposobnjakovićima koji ne umiju da prenesu djeci znanja koja bi im omogućila i više ocjene, pogubno je za krhke dječje umove jednako koliko i težnje pojedinih univerzitetskih profesora da studente nauče manje nego što oni znaju kako bi sami bili nezamjenljivi do penzije.

Milan Ružić

Iskra.co

Sve ovo djeluje kao prazna priča ispričana milion puta, ali bez reforme školstva i vraćanja u upotrebu bogom date zemlje koju još uvijek imamo, mi Srbi nemamo budućnost ni u čemu osim u dugom redu bivših naroda izumrlih malo stranom zaslugom, a više svojom.

Koliko sjutra ćemo biti svjedoci direktne odredbe za ugnjetavanje našeg naroda na Kosovu i Metohiji i opet im nećemo pomoći, već će samo taj događaj pojedini intelektualci bliski medijima iskoristiti kao platformu za jačanje sopstvenog imena i dalje uspješno formatiranje sopstvene vizije nacionalno osviješćenog patriote i pripadnika intelektualne elite.

A kada inatom postavimo dobre temelje, onda će nam tek pomoći pamet. Tek nakon uspostavljanja tog krvotoka moći ćemo da se bavimo kulturom i ostalim stvarima koje definišu jedan narod. Mi trenutno samo postojimo u knjigama, pričama, zavjetima, parolama i predizbornim spotovima kao narod kakvim volimo sebe da smatramo.

I dok rakete lete po cijelom svijetu, a lideri imperija začešljavaju frizure, krate nokte i puderišu kažiprst kako bi što bolje izgledali dok ih mediji snimaju kako taj isti prst pritiska crveno dugme nakon kog će poletjeti nuklearna jata, mi se bavimo Ekspom da udovoljimo svijetu koji će možda i nestati i koji se davi u mržnji i neumrloj ideologiji omalenog razjarenog njemačkog brkajlije.

Dajte da nešto uradimo, pa ako svijet sjutra nestane, da dokažemo da smo nešto mogli, a u slučaju da planeta opstane, da dokažemo da nešto možemo, da smo nečemu vrijedili i da u nama i dalje teče krv poštenih seljaka, srčanih ratnika, potomaka Svetog Save, štićenika Lazarevih i bodeža u rukama Obilićevim.

iskra.co

(Autor je književnik)