Ne nestaju samo naša sela, Crna Gora gubi sposobnost da sama proizvodi hranu

Piše: Željko Vidaković

Podaci Monstata morali bi zabrinuti svakoga kome je stalo do ove države. Crna Gora danas ima 74 naselja bez ijednog stanovnika, dok u još 304 naselja živi deset ili manje ljudi. U najvećem broju tih sela ostala su samo staračka domaćinstva.

To nijesu samo statistički podaci. To je upozorenje da nestaju ljudi koji proizvode hranu, obrađuju zemlju, čuvaju stoku i prenose znanje sticano generacijama.

Istovremeno, domaću proizvodnju sve snažnije pogađaju klimatske promjene – suše, poplave, požari, kasni mrazevi i razorne oluje sa gradom. Dok sela ostaju bez ljudi, Crna Gora iz godine u godinu izdvaja sve više novca za uvoz hrane.

To nijesu odvojeni problemi. To su tri lica iste krize – demografskog, ekonomskog i prehrambenog slabljenja države.

Poljoprivreda nije samo proizvodnja hrane. Ona je politika očuvanja domaćina, ruralnog prostora, ekonomije i slobode jedne države.

Gotovo milijarda eura koje izdvajamo za uvoz hrane nije samo podatak spoljne trgovine. To je pokazatelj koliko smo postali zavisni od proizvodnje drugih država i poremećaja na svjetskom tržištu.

Naravno, nijedna država ne proizvodi sve što troši. Ali postoji velika razlika između normalne trgovinske razmjene i opasne zavisnosti od uvoza osnovnih životnih namirnica.

Željko Vidaković

Svaki kamion hrane koji uđe u Crnu Goru nije problem sam po sebi. Problem nastaje kada iz naše zemlje istovremeno odlazi novac, a iz naših sela ljudi koji su tu hranu mogli proizvesti.

Posljednje globalne krize pokazale su koliko se lanci snabdijevanja mogu poremetiti u vrlo kratkom roku. Zato domaći proizvođač nije samo učesnik na tržištu. On predstavlja jedan od temelja sigurnosti svake države.

Posljednjih dana oluja sa gradom je za svega nekoliko minuta uništila mjesece rada brojnih proizvođača u Bjelopavlićima, Lješkopolju i Zetskoj ravnici. Stradale su njive kukuruza, povrća, voća i vinogradi. Za većinu građana to je bila još jedna vijest, ali ne i za poljoprivrednike.

Najveća šteta nije kada propadne jedan rod. Najveća šteta nastaje onda kada domaćin izgubi volju da ponovo sije, sadi i proizvodi.

Posljednjih godina među proizvođačima sve češće čujem jednu rečenicu: "Gubim volju da se više bavim poljoprivredom."

Po mom uvjerenju, to je najveći gubitak koji jedna država može doživjeti u svom agraru. Jer kada odustane domaćin, iza njega često nema nasljednika koji će nastaviti ono što je porodica stvarala generacijama.

Zato se danas više nego ikada nameće pitanje: Jesmo li mladima dali razlog da ostanu na selu?

Sama ljubav prema zavičaju nije dovoljna. Mladi će ostati na selu samo ako od svog rada mogu dostojanstveno živjeti i ako vide sigurnu budućnost za svoju porodicu.

Zbog toga agrarna politika ne smije biti prvenstveno socijalna politika. Njena misija mora biti da poljoprivredu učini profitabilnom, tehnološki savremenom i društveno cijenjenom djelatnošću. To podrazumijeva mnogo veće ulaganje u navodnjavanje, protivgradnu zaštitu, preradu hrane, savjetodavne službe i razvoj ruralne infrastrukture.

Crnogorska poljoprivreda danas se nalazi u začaranom krugu. Kada odlaze trajno ljudi sa sela, čime se smanjuje domaća proizvodnja. A kada domaće hrane nema dovoljno, prazninu popunjava uvoz. A što je uvoz veći, domaći proizvođač postaje manje konkurentan i još više ljudi napušta selo.

Taj krug neće prekinuti tržište samo od sebe. Može ga prekinuti jedino država jasnom i dugoročnom razvojnom politikom.

Po mom uvjerenju, svaka buduća strategija razvoja poljoprivrede mora imati tri jednostavna prioriteta:

Sačuvati domaćina. Zaštititi proizvodnju. Povećati domaću proizvodnju hrane.

Prehrambena sigurnost nije samo ekonomsko pitanje. Ona je pitanje društvene stabilnosti, javnog zdravlja i državnog suvereniteta.

Zato ulaganje u selo nije trošak. To je ulaganje u sigurnost države.

Poslije više od četiri decenije provedene u poljoprivredi i dalje vjerujem da Crna Gora može promijeniti ovaj trend. Ali samo ako selo prestanemo posmatrati ne kao socijalni problem, već kao razvojni resurs od strateškog značaja.

Poljoprivrednici ne traže privilegije. Traže iste uslove koje imaju evropski poljoprivrednici. Sve ostalo znaće da urade sami. Ako danas ne zaštitimo crnogorskog domaćina, sjutra više nećemo imati koga da štitimo.

Jer država koja izgubi domaću proizvodnju hrane ne gubi samo jednu privrednu granu. Gubi značajan dio svoje ekonomske slobode.

(Autor je poljoprivredni proizvođač i osnivač rasadnika EKOPLANT)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"