Nemaština pravde

Piše: Krsto J. Pejović

Ovo vrijeme je tužno lice pravde. Istina o njoj trebalo bi bar virtuelno da je prisutna jer "nehumani globalizam" zasnovan na sili pravdu mijenja iz korijena. Nažalost, "filosofija" IV tehnološke revolucije dovodi do otuđenja čovjeka koji ne mari za pravednost i pravilnost. Interesi su nadvladali principe jer je grijeh ne imati grijeh. Pravo je devalviralo i dovelo do suspenzije međunarodne i svake druge pravde i teško ko može spasiti dušu pravde. Ovovremeno društvo sa bilo kojeg meridijana je uglavnom samo izraz otuđenja cjeline, a distanciranje od postojeće stvarnosti je lišavanje čovjeka vrednosnog sistema. Ovo vrijeme dokazuje da čovjek ne "proizvodi sebe" i da nije kapac svog života, već njime raspolaže vještačka inteligencija. Stoga ni pravda više nije zadužbina i vrijeme "rađanja" pravde se ne nazire.

S druge strane, pravda je ipak kao istina, jedna i nedjeljiva. Ovovremenom svijetu nedostaje pravda. Kad bi tamničar, kako kaže umni vladika Nikolaj Velimirović, ugledao svica – nazvao bi ga suncem. Dobit je ako bi svijetu "moderno zakonodavstvo" iskazalo bar minimum javnog mnjenja. Ovo nije opaska, već nasušna konstatacija. Još je Sveti Avgustin u ono vrijeme isticao da bi ako nestane pravda, kraljevstva bila velika razbojništva.

Arhiva

Nad djelatnicima pravde je da pruže otpor njenom gaženju, jer njihova svijest treba da bitiše za egzistenciju pravde. Danas se o pravu u njegovom strogom smislu i ne može govoriti jer svijet svjesno potire pojam značenja pravde i nedvosmisleno se nameće zaključak da je njeno otuđenje strast neoliberalizma. I Volter bi ustvrdio da je ovo vrijeme izraz nepravde, jer nevrijeme "rađa" nepravdu. Istina i pravda, kao vrline vremena, zbog vještačke inteligencije, rijetko kad za sobom "ostave potomstvo". Na vagu pravde ne mogu se smjestiti strasti sile. Pravda traži da se neizostavno kaže da je "građansko mrtvilo" doprinijelo nemaštini i otuđenju pravde. Nema ogorčenja ni prema onima koji otuđuju pravdu. Ipak, i Biblija navodi: neka naša pravda bude zakon pravde. Balzak je govorio da pred silom pravde uzmiče, a sila, nažalost, nikada nije harala kao danas. Pravda ne dobija priznanje od neoliberalne ekonomije, koja ne zna za ponos i razum, jer pred profitom pada sve što je vrednosno. Inače, gdje sila vlada, pravnog razuma nema. Vladavina i sila idu zajedno, a sila moćnika ne ide za pravdom. Sila kao izvor prava nije nikada ustanovljena kao poredak, koji stvara valjani nacionalni pravni sistem, jer sila nije pravni lijek. Sila u pravdi ne vidi ništa ljudsko, pa pravednost gubi smisao. Snaga "moderne pravde" je argument pred slabijim. Gdje je pravnog razuma, ljudsko ponašanje shvata značaj pravne norme. Međutim, danas se stiče utisak da se napušta "pravo na pravilno suđenje", i to bez izuzetka. Izricanje pravde, nažalost, ne može biti bez sankcionisanja od strane sile. Pravda mimo njene volje uzmiče, jer je pravo sile za dio modernog svijeta "mnogo humaniji". Riječju, danas je pravda privatno vlasništvo moćnika. To zapad zna. Oni svakom sistemu nameću svoje interese, pa pravo za posledicu ima diskriminaciju prava. Moćnici širom zemljinog šara zaboravljaju da ipak Bog posmatra one koji vrše ulogu sudije. Pravda Boga i njegova dobrota ne mogu se smetnuti s uma. Oni koji nameću neoliberalne vrijednosti, lišili su kod nemoćnih svaki oblik morala i pravde, čak i "njihovu alternativu". Pojedini sociolozi sa zapada tvrde kako je moguće da je već neki dio svijeta zahvatio tehnofašizam, koji je jedan od razloga nemaštine i pustošenja pravde. Civilizovani svijet ne ignoriše postupak određenja i presuđenja pravde, i to jer otužno. Gdje nema morala, nema ni pravde. Gospod bi kazao "u grijesima svojim pomrijećemo". Stoga, sudije ipak treba prihvatiti kao svetitelje, ali samo ako je njihovo življenje u moralu, i u vjeri pravde, odnosno ljubavi prema vrlinama koje proizilaze iz pravice. Pravda treba da je bogoslavlje sudija, njihova moralnost treba da je blagodatno spasenje pravde. Pri takvom stanju manje će biti otuđenja i nemaštine pravde, otuđenja čovjeka i dobrih poslovnih običaja. Obaveze čak i kao pojam rijetko postoje. Pravo se mora koristiti zdravorazumskim stavovima. Ako je tako, a treba da jeste, onda će biti sve manje diskriminacije, da ne kažem, otuđenja pravde, odnosno nemaštine pravde.

(Autor je publicista)