Obrt za obrtom

Piše: Momčilo Pantelić

Dok je, po njegovoj naredbi, američka vojska pucala po dalekom Iranu, iznenada se zapucalo u njegovoj blizini. Mladi buntovnik iz Kalifornije je pokušao atentat na njega, usred hotela Vašington Hilton, gdje se održavao tradicionalni sastanak šefa države s novinarima koji izvještavaju o aktivnostima Bijele kuće.

Uslijedila su još dva obrta. Vascijeli svijet, koji je Trampa kritikovao zbog niza samovoljnih i nasilnih poteza, sada se prigodno svrstao uz njega, i izrazio zadovoljstvo što lider supersile, s kojom se mora sarađivati, nije postao žrtva nasilja. Ujedno je zajednička izloženost opasnosti doprinijela da se premijerno usklade koraci predsjednika i kritičkih medija, jer su se i on i oni povinovali nalozima bezbjednjaka za evakuaciju.

Večera je trebalo da prođe, kao i obično, uz zasmijavanje na sopstveni i tuđ račun, ali je onda vanredna okolnost izokrenula šale u njihovu suprotnost. Bijela kuća je zatražila da televizija ABC otpusti komičara Džimija Kemela zato što je, dva dana prije svetkovine, aludirajući na Trampove godine (79) rekao da je prva dama Melanija "udovica u čekanju".

A nije se posrećilo ni Trampovoj portparolki Kerolajn Livit kad je događaj najavila kao "veče ispaljivanja nekoliko hitaca". Mislila je na vrcave domišljatosti, ali su njene riječi "zli jezici" protumačili i kao nagovještaj potonje pucnjave.

Kao svojevrsni obrt može da se doživi i posjeta britanskog kralja Čarlsa Trećeg, sa suprugom Kamilom, Americi. Do nje je došlo baš u godini u kojoj Amerikanci slave 250. godišnjicu nezavisnosti od Britanije, i u trenutku neobično zahladnjelih odnosa, oko Irana, između Vašingtona i Londona. Pa i u vrijeme širenja masovnih protesta "Ne kralju", koji Trampu prebacuju da postupa kao monarh.

Čas dijete, čas tata

Trampu se, inače, pripisuje da je bitno preokrenuo globalne odnose, unijevši u njih svoju nepredvidljivost kao vrlinu koja ga uzdiže iznad njihovih rutinskih mana. Izbore je dobio kao propovjednik mira, a poveo je jedan od najvećih savremenih ratova. Govorio je da se neće uplitati u politike drugih zemalja, a učestvovao je u bombarderskoj likvidaciji iranskog rukovodstva, otmici venecuelanskog predsjednika, a intenzivno podriva savezničke sisteme i EU i NATO.

Kao nijedan od njegovih prethodnika bolje se, izgleda, sporazumijeva sa autokratama, poput Vladimira Putina i Si Đinpinga, dok s njima ocrtava podjelu svijeta na interesne sfere tri velesile. Olako otpisuje Evropu kao "poredak vrijednosti na izdisaju", pa se "zagrcnuo" kad je pao Viktor Orban koji je slično govorio i bio mu "skakač" za držanje EU "u šahu".

Protivio se globalizaciji koja je, navodno, podjarmila njegovu zemlju, da bi se pod parolom "Učinimo Ameriku ponovo velikom", upustio u planove za njeno teritorijalno uvećavanje. Umislio je da Kanada treba da postane 51. država u okviru SAD u koje treba da usisa i Grenland, da će praktično on vladati Venecuelom, da će mu Kuba "svojevoljno" pasti u ruke. A i da je spreman i za prekomponovanje tuđih odnosa, pa najavljuje da će osporiti britanski suverenitet nad Foklandima (Maldivima) u korist Argentine, koja taj arhipelag odavno smatra svojom teritorijom, i kojom vlada njegov ljubimac Havijer Milej.

Tumba ne samo svijet nego i Ameriku. Izvršnim uredbama prenebregava zakonodavce, vrši pritisak na pravosuđe, otpušta nepodobne, kreše budžete i ljudstvo u državnim institucijama, drastično zaoštrava režim prema imigrantima iako je taj soj istorijski stvorio Ameriku. Veliki i kontraproduktivni obrt napravio je uskraćivanjem fondova elitnim univerzitetima koji su privlačili vrhunske kadrove iz cijelog svijeta i afirmisali se kao najplodniji rasadnik američke "meke moći".

Nametnuo je i transakcijski pristup, tako da se širi krilatica "uz Trampa obavezno ide trampa". U rešavanje spoljnih sporova se, naime, upušta tako da izdejstvuje vajdu za sebe i bližnje, što se ogleda i u postavljenju izaslanika za najdelikatnije zadatke, zeta mu Džareda Kušnera, i prijatelja Stiva Vithofa, specijalizovanih za obrte nekretninama. I u kabinetu mu je rekordan broj milijardera.

Vulgarizovao je, istovremeno, i način ophođenja. Zaprijetio je da će uništiti iransku civilizaciju i vratititi je u kameno doba. Za Evropu kaže da je "tigar od papira". Ocrnio je masu imigranata kao "uljeze iz septičkih jama". A nije se libio ni da novinare proglašava za "neprijatelje naroda", ali i da medije neprestano koristi za samopromociju i obračun s neistomišljenicima.

Uvježbao se u neprestanom zatrpavanju javnosti različitim temama. Kad god bi se u nešto zapetljao, nametao bi razgovor koji bi mu brigu skidao s vrata i isticao sebe kao jedini autoritet koji može da sve dovede u red.

U tom pogledu a i u većini drugih pristupa, sledbenika ima i među nama. I ovdašnji lider je, nalik Trampu, uveo samoreklamiranje kao dominantan način obraćanja javnosti, napada na nezavisnost pravosuđa, profesionalne medije etiketira kao "teroriste", okružuje se milijarderima.

A možda je najveća sličnost među njima to što su im sporni svi izbori u kojima oni nisu pobjednici. Tramp još nije priznao da ih je 2000. izgubio od Džoa Bajdena, dok ovdašnji raznim mahinacijama nastoji da obesmisli izbore i unaprijed obezbijedi pobjedu.

Da, postoji još jedna važna sličnost: obojici osjetno pada rejting. Zbog toga bi trampisti mogli da izgube dominaciju u Kongresu, dok bi ovdje na parlamentarnim izborima mogla da pobijedi nastajuća studentska lista.

Takav obrt za obrtom bi pozdravila Evropa. A i sva društva kojima je stalo da se zaustavi nadiranje autokratije a raširi demokratija. Pa je i na nama i na Amerikancima da napravimo ovakav obrt, za i lokalno i globalno dobro. Nismo za poređenje ali i oni i mi zaslužujemo bolje uređenje.

novimagazin.rs

(Autor je spoljnopolitički komentator)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"