Okra

Piše: Milisav S. Popović

Ime muzičara se izgubilo, ali se ipak radilo o realnoj istorijskoj ličnosti, za koga tvrde da je na bizaran način upleten u slučaj nestanka blizu 150 mališana. Hameln – njemački gradić, vjekovima nakon toga slovi kao mjesto paklenog mimohoda neobjašnjivih sila i svireposti jednog čovjeka. I danas na ponti groblja stoji ploča sa ugraviranim stihovima: "Nešto nije kako treba... nešto sigurno nije kako treba. A naša djeca su negdje s njim otišla, i nikad nisu stigla...", i ugravirana kobna godina – 1284.

Braća Grim su cjelokupnu građu i prikupljeni materijal podijelili u dva dijela: hronike zlog čina (nalik kriminalnim spisima), i na sagu o frulašu koji je muzikom omamio pacove i djecu. Koliko je tragičan događaj bio znamenit da se o njemu priča i generacijama prepričava, prikazao je Mocart. Opčinjenost misterijom izrodila je magično djelo bez premca, operu – "Čarobna frula".

No, o svemu rečenom možete pronaći sijaset toga... ali jedna stvar, jedan događaj je ostao daleko od riznica. Postoji trag sumnje, da je bajka nastala ovdje... u vrletima naših gora, i da je sama priča daleko užasnija... da zbog nje ni pero ne želi da se naguta mastila.

* * *

Kada se na katedrama etnomuzikologije govori o nacionalnim instrumentima, za Crnu Goru postoji jedna napomena – nekad davno, prije 12. vijeka, bila je rijetka, ali prisutna okra... no, zabrana na nju negdje pred kraj duge zime je stavljena (i nikad nije skinuta).

Niko nije smio da je ima, kamoli da na njoj svira.

Tako da se ne zna kako je uistinu izgledala, osim sitnih tragova i nagovještaja da je bila slična onom što znamo kao okarina (glineni instrument sa rupicama, podsjeća na ptičju glavu, proizvodi zvukove nalik fruli... u oktavskoj ravni). Samo što je ova od kosti pravljena.

Milisav S. Popović

Dan

Opet, vele da je okra od okarine bila moćnija, te da je pojenje uz nju bilo nalik vilinskim razgovorima... i da je malo ko umio da ovlada tehnikom sviranja. Bješe zbilja krasna, ali do iznemoglosti kompleksna. Tražila je prste od više zglobova, i sitne jagodice koje bi navodile onog koji u nju duva, da oslobodi rupice tek toliko da ton druge tonove za sebe sveže i opije slušaoca.

No, jedna familija je njegovala vještinu "uzgoja" melodija, ali i načine kako se na okri svira. Postoji pisani trag gdje se kaže da su to bili Maredići, tačnije njihov manji ogranak iz plemena Matuna. Poslednji od majstorske kuće Maredića bješe mladić neobičnog izgleda... vednih očiju (kao da su bojene runama), bakarne kose i tijela lakog, kao da je pritka.

Rano je pošao iz svog zaseoka, i odlučio da obiđe sva brda i vrhove iznad vida... tako ga put dovede do varoši u kamenu stijena, pored rijeke koje više nema. Vzer. U prevodu – voda tamnog mlijeka. Glatka poput dlake ogledala, i odraza koji je noću prikazivao više zvijezda, no što ih na nebu ima.

Bješe Vzer toliko drevna, da se ulivala samo na jedno mjesto (daleko od mora, hitajući ka planinama) – i načinila ono što danas zovemo Crno jezero. Vrelo tmine i dubine, naliveno od crnog mlijeka.

I varoš je nosila isto ime... Vzerin. U njoj živješe snažna pleća i još divnije mome. Toliko toga imaše, da su se držali svoga mjesta i svog posla, skoro i ne poznavajući druge krajeve. Lovci i gorštaci. Donekle gostoljubivi, ipak bjehu prema došljacima nepovjerljivi... oprezni. Ko god da u kraj poželi da zakorači, morao je dva dana na "graničniku" provesti – čisto dok se ne uvjere da su mu namjere čiste. Nakon toga, uživao bi blagodeti. Zajedničke objede, druženje pored vatri, i dijeljenje pogače uz njihove naočite običaje. Tako i sin Maredića do njih dođe. I ostade. Otkri im šta uz okru može.

U njega se brzo svi zaljubiše. Kako neće. Melodije koje je domaćinima poklonio, učini da svi poželješe da ga okume. Ostao je mjesecima, sve dok ljeto u jesen ne odluči da se preobuče. I tada nastade ono što će dovesti do nestanka varošice... Noć kad je Vzer progutao zvijeri i ljude.

* * *

Ovdje ćemo stati... Znam, nisam vam dovršio priču... Zar ste očekivali da dugu legendu sručite u jednom zalogaju, i to ovdje... gdje nam je prostor skučen?

Ostaviću vama da je pronađete... vjerujte, nećete zažaliti... ima ljepote u toj stravi.

I prijatelju, ne prevari se... Nije ovo "čarobna frula", već hladna struja priče koja se ne izgovara... Ovo je samo dio sage s mjesta gdje se mreška crno mlijeko Žabljaka.

Vzer, i njegova srebrna sjenka.

Okra je mati našim zaboravljenim mitovima...

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"