Orbanov pad i kraj modela tranzicije

Piše: Dragan Markovina

Sad kad je konačno plebiscitarno Viktor Orban svrgnut s vlasti, bez obzira na pogubne posljedice jednog nevjerovatno dugog perioda u kojem je čak uspostavio model iliberalne demokratije koja je služila kao uzor mnogima u regiji i svijetu, možemo reći kako je na neki način i dobro da se baš on takav pojavio i boravio na sceni. To možemo reći zato što je upravo Orbanov politički put personifikacija svega onoga što nije valjalo u odnosu Evropske unije prema postsocijalističkim zemljama, a što možemo podvesti pod zajednički naziv tranzicije.

Naime, upravo zbog ideološke zaslijepljenosti zapadnog liberalnog svijeta, koji je u socijalističkom nasljeđu vidio samo problem na svakoj razini, kojeg je trebalo u potpunosti odbaciti, mogao je nastati Orbanov oblik vladavine. To što se taj oblik vlasti na koncu potpuno okrenuo protiv one ideje koja ga je omogućila i skoro uspješno do kraja potkopao i liberalnu demokratiju i ideju Evropske unije, jeste ciničan, ali potpuno očekivan ishod čitave priče.

Uvjerenje zapada je bilo otprilike sljedeće: Da su sve postosocijalističke zemlje nekadašnje istočne Evrope, kao i njihova društva, suštinski zaostale u razvoju i da su na razini adolescenata koje sada Evropska unija, zajedno s SAD treba uzeti za ruku, odgojiti i pripremiti za samostalan i zreli život. Pri tome nisu vidjeli, ni priznavali nikakvu razliku između zemalja Istočnog bloka i njihovog realnog socijalizma te Jugoslavije i njezinog bitno drugačijeg modela. Za zapad je sve to skupa bilo isto i vrijedno odbacivanja.

Dragan Markovina

Ta perspektiva imala je more problema. Prvi, o kojem je najbolje pisao Boris Buden, bio je taj što je ona potpuno zanemarivala činjenicu da su ta društva sama vlastitim snagama i pritiskom dovela do višestranačkih izbora i uspostavljanja demokratije. Zapad se pak postavio kao da tim ljudima treba tutor koji bi ih naučio demokratiji. Drugi problem te perspektive bio je u činjenici potpunog odbacivanja svih pozitivnih nasljeđa socijalizma, što je podrazumijevalo forsiranu privatizaciju industrije, ali i javnih preduzeća i potpunu nebrigu za održavanje društva jednakosti. To je onda stvorilo klasu tajkuna koji su se u pravilu pokazali kao štetočine s jedne strane, dok je s druge strane naglo osiromašio značajan postotak stanovništva. Treći problem te perspektive bio je u potpunom ignorisanju faktora nacionalizma i fokusiranja isključivo na korupciju, što se kao bumerang vratilo i s ekstremnim nacionalizmom pa i neofašizmom, a potom svejedno s korupcijom. Iz ovog ignorisanja nacionalizma došao je i četvrti problem pojednostavljene perspektive koja je podrazumijevala da kada se jednom, uz međunarodnu pomoć i uz apsolutno odbacivanje socijalističkog nasljeđa, uspostavi mreža nevladinih organizacija koje će se baviti ljudskim pravima, a u jugoslavenskom slučaju i sa suočavanjem s prošlošću, da će onda rad tih organizacija biti miran, neometan i trajan te da će ljudska prava, demokratija i sloboda govora biti zadane zauvijek.

Konačno, peti problem te perspektive je u potpunoj ignoranciji iskustva istočne i jugoistočne Evrope, ali i ignorancija onoga što je dovelo do okončanja Hladnog rata, a to je raspad socijalizma kao sistema vlasti i marksizma kao ideologije. Ljudi i političari na zapadu su bili iskreno uvjereni kako je liberalna demokratija nedodirljiv i savršen sistem koji će trajati vječno, jednako kao i ideologija liberalizma.

Sve navedeno zajedno su nazvali tranzicijom prema kapitalizmu i liberalnoj demokratiji, a koliko su bili u krivu najbolje dokazuje sam politički razvoj Viktora Orbana, koji je od uzornog liberala i Evropljanina postao desničarski populist i izumitelj iliberalne demokratije, te čovjek koji je doslovno preko noći izbacio Srednjoevropsko sveučilište iz Mađarske. Drugi dokaz koliko su bili u krivu jeste što identičan kolaps ideje liberalne demokratije i pomirenja u regiji nisu željeli vidjeti ni na jugoslavenskim prostorima. Jednako kao što nisu željeli vidjeti važnost i vrijednost jugoslavenskog antifašizma, zbog čega im se dogodilo da se usled evropske borbe protiv dva totalitarizma, onaj desni upravo preko istoka uvuče nazad u zapadna društva. A sve zbog toga što su odbijali vidjeti da se upravo to dogodilo na jugoslavenskom prostoru od devedesetih do danas.

Evropska unija ipak nakon svega logično slavi Orbanov poraz jer on može spasiti ideju Evrope i prosvjetiteljskih vrijednosti. Ali može samo ako se iz ovih grešaka nešto nauči.

Što se pak naših prostora tiče, bez obzira na činjenicu da je Orban postao avangarda desničarskog populizma u Evropi i najbliži partner s Putinom, Trampom, Vučićem i Dodikom, prije će biti da je on učio na našim iskustvima. Od finansijskog, a potom geopolitičkog uplitanja u susjedne zemlje u kojima živi vlastita nacionalna manjina, preko održavanja nacionalističkog narativa o tome da će se jednom opet promijeniti granice u korist vlastite nacije, pa do stvaranja desničarske internacionale protiv zapada. Sve navedeno, od nacionalističke megalomanije i ideje o promjeni granica, preko potpune negacije stvarne nezavisnosti susjednih država koja se sprovodi preko u njima autohtonih pripadnika vlastite nacije, do zajedničkog djelovanja protiv slobode, demokratije, slobode medija i ljudskih prava, gledamo kod nas već skoro četrdeset godina.

Stoga za nas Orbanov poraz jeste ohrabrujući, ali takvi smo dobrim dijelom bili vlastitim većinskim izborima puno prije pojave Viktora Orbana i da bismo iz toga izašli potrebno je da sami budemo drugačiji.

peščanik.net

(Autor je istoričar, publicista i pisac)