Podjela svijeta u Zabranjenom gradu

Piše: Aleksandar Apostolovski

Ne mora niko ništa da kaže. Dovoljno je što se vrata saluna polako otvore. Tako je ovih dana izgledao Peking.

Samo što ispred Zabranjenog grada nisu stajali mustanzi, nego crne limuzine, a umjesto koltova za pojasom krupnog čovjeka koji je izašao iz američkog predsjedničkog aviona, vidjeli su se koferi sa nuklearnim šiframa. Donald Tramp je ušao u Peking kao stari federalni šerif koji vjeruje da još može da zavede red u svijetu koji više ne liči ni na šta poznato.

Predsjednik Kine Si Đinping ga je čekao mirno, sa osmijehom čovjeka koji kao da je vidio sve ratove ovoga svijeta i zaključio da se imperije najlakše osvajaju bez ispaljenog metka. Ili mirisa baruta koji su smućkali upravo kineski alhemičari i taoistički monasi u devetom vijeku, tokom vladavine dinastije Tang, tražeći eliksir besmrtnosti. Umjesto kapi za beskonačni život, stvorili su napitak koji proizvodi smrt. I nisu ga koristili 10 vjekova. Naravno da se i zbog toga Si drži jedne drevne misli mudraca Sun Cua: da je najveća pobjeda ona u kojoj neprijatelj i ne shvati da je izgubio. Dakle, može i bez baruta! I to danas radi predsjednik i šef CK KP Kine. To je samo njegova formalna funkcija, jer je on gospodar kineskog carstva koje kroz istoriju mijenja imena dinastija i simbola, a crvena petokraka je samo stilizovani znak višemilenijumskog kontinuiteta.

Sa osmijehom skinutim sa voštane figure starih majstora, Si gradi luke, otvara željeznice i fabrike po Africi i Južnoj Americi kao tihi mandarinski željezničar kome niko ne može da odredi godine ili prepozna njegov plan, zapisan još prije nove ere. Si zna da se svijet oblikuje kao što voda redizajnira kamen, pa od njega nastanu prepametni električni džipovi koji haraju tržištima svijeta superiornom tehnologijom i nižim cijenama.

Donald Tramp je poslednji kauboj Amerike i čak kada se učini isuviše osunčan, prijek i arogantan, vjeruje da se istorija rešava direktnim pogledom u oči, pokerom do poslednjeg dolara i prijetnjom niklovanog kolta koji stavlja na sto. Tramp svijet vidi kao veliki kazino u Nevadi: ako blefira dovoljno dugo, neko će prvi trepnuti. Ali ko je vidio Si Đinpinga da je ikada trepnuo? Kada shvati da nema dobre karte za kockarskim stolom, Donald počne da trguje.

Zato je susret u Pekingu više ličio na partiju "vejći", ili "goa", misaonu igru staru 4.000 godina, koja može trajati 15 minuta ili se odužiti mjesecima i gdje najveće žive majstore ove igre još nisu savladali najsloženiji superkompjuteri, oni koji su davno matirali Kasparova. Dok Tramp igra brzo i mijenja taktiku svakodnevno, Si opkoljava protivnika dok ovaj ne shvati da više nema polja gdje bi postavio kamen, zamjenu za figuru!

Zato je, dok se u Pekingu pod crvenim lampionima lomio porcelan diplomatskih osmijeha, svijet je gledao dva čovjeka koji danas imaju više moći od svih ostalih lidera zajedno. Jedan je došao iz njujorških nebodera, drugi iz zabranjenog grada kineske prošlosti. Jedan govori kao trgovac sa Menhetna, drugi kao mandarinski car. Ali obojica su isuviše iskusni i zato su se u Pekingu gledali kao ljudi koji znaju da više ne pregovaraju o carinskim tarifama, već o trgovini svijetom!

Dva potpuno suprotna karaktera, lideri dvije filozofije i dvije supersile, uz trećeg čovjeka koji ih posmatra iz svog kabineta u Kremlju svojim ledenim pogledom koji krije tajnu sankpeterburških lavirinata gdje je obučavan najprije za obavještajca i operativca najvišeg ranga, sa oreolom cara koji vlada teritorijom od 11 vremenskih zona i nosi misteriju zaleđenih stepa, znaju da je zazvonio alarm istorije, što označava novu podjelu svijeta.

Da li će Tramp smanjiti pomoć Tajvanu, a naročito dogovorenu isporuku oružja, vrijednu oko 14 milijardi dolara? Gotovo je izvjesno da hoće, jer Kina nije mrdnula prstom kada su američke specijalne snage otele bivšeg predsjednika Nikolasa Madura, iako Kinezi u Venecueli imaju svoju mrežu interesa kroz infrastrukturu i ljude koje su njegovali godinama. Ako su se u Venecueli Trampu poklopile karte, u Iranu već nisu, i u godini međuizbora za Kongres i Senat njemu treba spektakl i vatromet koji mu može prirediti samo Kina. Naravno da to Si zna bolje od ostalih i zato je u Donaldovom dočeku bilo toliko ceremonijalne topline.

Ako se Trampu Venecuela priviđa kao 51. američka država, a posle nje, neka se javi Kuba, gdje zajedničke interese imaju Rusi i Kinezi, naravno da će Donald zažmuriti na jedno oko kada se Sijeva politika jedne Kine mirno, sporo i gotovo neprimijetno bude sprovodila na Tajvanu.

I zato više nije pitanje da li će Tramp uskoro otići u Kremlj. Pitanje je samo kada će. Jer Tramp razumije Putina mnogo bolje nego evropske lidere. Jedan govori jezikom nekretnina, drugi jezikom teritorija. Obojica vjeruju u dogovor muškaraca za stolom, a ne u beskrajne deklaracije i samite sa veganskim kanapeima.

Svijet polako ulazi u eru velikih pogodbi. Možda je nova Jalta već počela na Aljasci, među glečerima gdje su se Tramp i Putin gledali kao dvojica bosova koji razmatraju podjelu ogromnog ranča. Vjerovatno je nastavljena u Pekingu, gdje je Si Đinping strpljivo čekao da mu se američki kauboj ispovijedi i kaže mu da više nije jedini gospodar prerije.

Ako su Amerikanci i Kinezi dvije neosporne velesile, šta će im onda treći čovjek, Vladimir Putin? Sigurno ne zbog toga što Rusija dominira svijetom, nego zato što bez Rusije nijedan novi poredak ne može da bude zaključen. Kao u vesternima Džona Forda, uvijek postoji onaj usamljeni revolveraš koga bi se svi odrekli, ali znaju da bez njega niko ne smije da započne partiju, jer pored sebe ima veliki ulog, strateške rakete velikog dometa, marke "satana". Putin danas igra upravo tu ulogu, čovjeka koji je ključar haosa.

I svako od njim ima svoju rolu. Tramp hoće Ameriku koja neće više da glumi globalnog policajca, nego globalnog vlasnika. Si hoće kineski vijek u kojem će Azija konačno prestati da bude jeftini, kolonijalni hotel Zapada. Putin, poslije četiri godine mučenja sa Ukrajinom zbog čega se vjerovatno drug Staljin okreće u grobu, hoće istorijsku osvetu, sanjajući da će Rusija opet bude imperija koje se svi boje, čak i kada je ekonomski slabija od Italije.

Aleksandar Apostolovski

politika.rs

Venecuela možda neće postati 51. američka država. Ali sama činjenica da svijet danas ozbiljno razmatra takve metafore govori koliko je nestala granica između geopolitike i imperijalnog biznisa.

Jer Trampov svijet nije svijet međunarodnog prava. Nikada nije ni bio, ali ga je on razotkrio, poručujući da je to svijet dogovora velikih. Svijet u kojem Grenland može da bude "nekretnina", Panama "strateški prolaz", a Ukrajina "teritorijalni kompromis".

I zato je najvažnija slika iz Pekinga možda ona na kojoj Tramp i Si nazdravljaju pod zlatnim lusterima Zabranjenog grada, osmjehujući se i tražeći trenutak slabosti u onom drugom.

Tramp više i ne krije da ga savezništva smaraju. NATO vidi kao skupu pretplatu mobilnom operateru koji ga godinama potkrada. Evropu kao razmaženog rođaka. A kada takva Amerika sjedne preko puta Kine, kao da osjeti olakšanje.

Si Đinping je svjestan da vrijeme radi za njega, jer su mu na poklonjenje došli najveći američki milijarderi svijeta, sa Ilonom Maskom na čelu, znajući da će mu samo CK KP Kine osloboditi tržišta. Samo su falili radnici sa crvenim maramama koji viču: "Drugovi, plan proizvodnje električnih vozila premašen je za 12 odsto".

Zato svijet danas ne liči na sukob demokratije i autokratije, kapitalizma i socijalizma. Liči na sastanak direktora tri ogromne korporacije koje dijele tržišta.

A negde iznad novog svijeta lebdi duh Antona Pavloviča Čehova.

Jer Čehov je najbolje razumio propast svjetova koji još uvijek ne znaju da su mrtvi. Njegovi junaci sjede na tremovima, piju čaj, dok im imanje polako odlazi u ruke novih vlasnika, iz novih vremena. Tako danas izgleda Evropa, gdje se još drži govori o ljudskim pravima, a okolo hodaju novi gospodari planete i crtaju granice budućnosti.

Brisel danas podsjeća na Čehovljev "Višnjik". Elegantno, obrazovano društvo koje ne primjećuje da se iza prozora već čuju građevinski radovi i motorne testere koje će im uništiti kako imanja, tako i iluzije o nekadašnjoj moći.

Nova predstava već traje. Zavjese su podignute. U njemu nema ni anđela, ni heroja. To je drama o carevima, trgovcima i generalima.

Sun Cu bi rekao spokojno da pobjednik neće biti onaj koji ima najveću vojsku, nego onaj koji najbolje razumije vrijeme u kojem živi. Čehov bi zapalio cigaretu i melanholično gledao kako se negdje u daljini ruši stari voćnjak.

A Donald Tramp?

On bi vjerovatno gurnuo vrata saluna, naručio dipli viski i pitao:

"Dakle, momci… Ko uzima pola svijeta?"

politika.rs

(Autor je novinar i kolumnista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"