Podupiranje očekivanjem

Piše: Milisav S. Popović

Plaši čovjekova brzopletost u svemu... posebno kada razjaren traga, pa u trčanju izgubi stazu... samo zato što mu na stazu ne naliči.

Teorija o vizuelnoj disonanciji je naoko razumljiva, zašto onda gamiže do svijesti, te od nas pravi tikve?

Sprovedeno je sijaset eksperimenata, i svaki je skoro u procentu bio precizan – ljudi su razvili užasan manir – manir propuštanja. Često odbacimo stvari koje su do nosa sletjele. Ne vidimo spas, ljepotu, kvalitet... samo zato što ambijent, omot ili običnost ukazuju da "naizgledna prostota" zaslužuje da se zaobiđe.

Malo ću vam pomoći u razumijevanju, i iskoristiću događaj za koji ste najvjerovatnije čuli... o najboljem svjetskom violinisti koji je svirao u metrou, a kog nisu primijetili ljudi nalik nama, preskakali ga svi oni koji su sanjali da jednog dana imaju dovoljno novca da uživaju u sličnom spektaklu u nekoj od raskošnih dvorana.

Elem, eksperiment je inicirao "Vašington post", izveden uz pomoć Džošue Bela. Inkognito je virtuoz došao na stanicu metroa i počeo da svira Baha. Niko nije zastao, niko nije obratio pažnju, niko nije htio da pohvali nevjerovatnu interpretaciju – dokazujući da, o lele, nijesmo u stanju da uvidimo blago dok svakodnevno tragamo (gle, paradoksa!) za blagom.

U nekoliko narednih dana, Bel će imati koncert u velelepnom zdanju – gdje su sve karte već unaprijed bile prodate, po papreno visokoj cijeni. Među publikom su bile i neke face koje su ga u metrou uz gnušanje zaobišle. Smiješnog li paradoksa.

Sledeća priča je u vezi sa "estetikom erotske satisfakcije" (bezvezno ime, ali tako je kategorisano). Eksperiment je pripremljen u češkoj galeriji moderne umjetnosti... Nekoliko djevojaka, posmatrane su u izdvojenim situacijama... Prilazio bi im mladić u običnom odijelu, nosio bi naočari, zbunjeno započinjao flert i pokušavao da ostane što odmjereniji i vaspitaniji. Njegova "školjka" je uistinu djelovala skromno. Nikako ružno, ali ne i naročito vizuelno atraktivno. Pokušavao je manirima, intelektualnošću i vaspitanjem da zadobije pažnju mladih žena (za koje se kasnije ispostavlja da su gorele za željom da pronađu "princa"). Očekivano, vrlo brzo su cure izmišljale načine da ga izbjegnu... i skliznu mu kroz rupe između prstiju.

Piše: Milisav S. Popović

Arhiva

U samo petnaest minuta od "zaobilaženja", ispred njih bi se pojavio čovjek atletske građe, u bolje skrojenom odijelu. Prošetao bi, kobajagi se koji trenutak zadržavši ispred nekog eskponata (da mu dobro odmjere stas i čuju uzdahe oduševljenja). Potom bi nastavio dalje i išetao vani... Hostesa galerije bi onda prišla svakoj djevojci pojedinačno i prokomentarisala "frajera"... sve, ali sve izreda su se ponašale kao zaljubljene šiparice.

Možete zamisliti njihovog iznenađenja kada im je tim iza eksperimenta otkrio da su skromno obučeni tridesetogodišnjak, i gospodin sa smislom za umjetnost – ista osoba! Jagma za njim je nastavljena i nakon okončanja opita... neke od djevojaka nijesu htjele da priča bude zaključena. Ali, on se nije dao.

Vizuelna disonancija u svoj svojoj krezubosti se nakezila i šapnula: Ćero, kako si gledala, dobro si se udala!

A ovdje, na našoj zemlji gdje se ljepota ionako rađa odbačena... pa ako preživi, podupire se štakama – disonatna prepreka je u šahtama zarobila, ugušila, pa zatrpala svakolike izvanrednosti... napravivši katakombe od predivnih duša.

* * *

Sješćeš uskoro sam sa sobom... kao što činiš dovijeka. Pa ćeš početi da se maziš sa bolom, i sitno ubadaš u bedra: "zašto ne ide?", "zašto nemam?", "koliko da čekam?" Ispao bih go..o kad bih te udario močugom usred čela... ne ide to tako s mozgom!... opet, osjećam da ti ta močuga treba!

Ne jednom, već milion i jednom se otvorilo nebo i obasjalo ti leđa... no si vrckanjem odgurnuo sve – sve te prilike divno skupe... a tebi došle "na izvolte" i bez pomuke. Na koliko još propuštanja imaš fore? Sve dok ne crkneš... i vjerovatno ćeš tek tada da se prisjetiš kako te sreća vukla za revere, dok si blenuo u reklame opskurne ti ideje "gdje li su samo moje perle?"

Taj tvoj san da san ide uz fanfare poremetio ti je navoje. Uvalio ti salo u dušu, pa je pretvorio u čekanje, u kajanje... Razmastio si se i ukaljao, pa ne umiješ pošteno ni da gledaš – osim da disonantno hodaš, sudeći o svemu na osnovu celofana... mjesta... i bez provjere drugog pogleda.

Kao sijalica... kojom zanemaruješ sunce.

Kao s vodom u flaši koju tražiš... a prelaziš rijeke.

Kada opet sa sobom sjedneš... sješće i vrijeme... samo će ti se kazati gdje su sve bile tvoje perle.

Umrijećeš, propuštajući orkestre i vile...

Umrijećeš bez stvari koje su ti nadomak bile...

(Autor je književnik)