Sepuku kao kaligrafija tijela

Piše: prof dr Radoje Šoškić

Ako pomno posmatramo ova dva ideograma otkrićemo njihovu dubinsku asimetriju. Potonji djeluje statično, gotovo arhitektonski: asocira na sto, knjigu i pribor za pisanje, na ritualizovani prostor intelektualnog rada; istovremeno, njegova grafička forma priziva lik bez lica, raskršće ili zabranu, pa čak i figuru omče ili oklopa. Njegova semantička polja šire se centrifugalno, poput koncentričnih krugova na vodi, obuhvatajući pero, slovo, riječ, rečenicu, pismo, znak, ali i misao kao takvu. Nasuprot tome, znak bu lišen je ambivalentnosti: on je čisti pokret. U njegovoj formi prepoznaje se kosa, zamah, rez; njegovo značenje je stabilno i neumoljivo – mač, sječivo, oštrica. Ako se mašti dopusti da interveniše, bu djeluje kao nasilni čin kojim se prevrće sto buna, a knjiga, do tog časa suverena, biva izbačena u prostor, rasklopljena i razoružana. Jedan znak funkcioniše kao odgovor, drugi kao pitanje; jedan kao odluka, drugi kao beskonačno kolebanje.

Ono što u Mišiminom činu oduzima dah nije, paradoksalno, nasilje nad tijelom, nego preciznost tog nasilja. Jer seppuku nije eksplozija očaja, nije ni impulsivni bijeg iz svijeta, već najstrože kodifikovan ritual samouništenja koji japanska kultura poznaje. U njemu nema ničeg proizvoljnog: ni položaj tijela, ni način sjedjenja, ni vrsta noža, ni putanja reza, ni odnos prema svjedocima. Sve je propisano. Sve je naučeno. Sve je ponovljivo. Drugim riječima: seppuku pripada poretku forme, nikada afekta.

Upravo zato on mora biti shvaćen kao čin pisanja. Jer oni koji su makar elementarno upućeni u tradiciju harakirija prepoznaće u ideogramu ブ strogo propisanu putanju po kojoj prekaljeni čelik mora da rasiječe utrobu onoga koji svoju čast – ili svoju nepomirljivost sa svijetom – može da sačuva jedino u dobrovoljnoj smrti. Taj rez slijedi strogo zadatu putanju – horizontalnu, ponekad dopunjenu vertikalnim presijecanjem – koja u svojoj unutrašnjoj logici neodoljivo podsjeća na kaligrafski potez. Mač ne "ranjava" tijelo; on ga ispisuje; čelik se ne sudara s mesom; on ga oblikuje; bol nije nuspojava; ona je strukturni element značenja.

Tijelo u tom trenu nije više puki biološki supstrat; ono prelazi u status pergamenta: površine na kojoj se ispisuje odluka. Krv preuzima funkciju mastila; ne kao metaforička supstanca, već kao doslovni medij zapisa. Ali, razlika između tih medija ostaje ontološki presudna. Mastilo dopušta prepisivanje, brisanje, korekciju i novo tumačenje; krv, u kontekstu stvarne tjelesne povrede, upućuje na ranjivost organizma i na granicu preko koje više nema povratka u pređašnje stanje. A bol – bol se u toj metaforici konstituiše kao sintaksa: ona određuje ritam i tempo, intenzitet, pauze i prekide, trajanje i završetak znaka; ona uspostavlja granicu između započetog i dovršenog, između namjere i njenog ispunjenja. Ali upravo tu analogija otkriva vlastitu etičku napetost: bol nije jezik sam po sebi, niti patnja automatski proizvodi smisao. Ona postaje dio simboličkog sistema tek kada je neko tumači, kada se uklopi u određeni kulturni ili lični horizont značenja. Estetska interpretacija zato ne smije izbrisati stvarnost tjelesnog stradanja, kao što ni simbolička snaga nekog događaja ne može poništiti njegovu materijalnu ireverzibilnost. Smrt se, poimana u tom okviru, ne događa – ona se piše. Ona nije događaj u svijetu; ona biva čin inskripcije svijeta u tijelo.

San hermetičkog čovjeka

Sljedstveno tome, Mišima nije napustio književnost; naprotiv, on ju je doveo do njene krajnje tačke, do mjesta na kojem se razotkriva njena potisnuta ontološka ambicija: da ne ostane simbolička, da ne bude tek reprezentacija ili estetska distanca, već da se preobrazi u sudbinu. Književnost neprestano iskušava granice jezika, nastojeći da riječima zahvati iskustvo, imaginacijom prodre u skrivene slojeve stvarnosti i ono što izmiče neposrednoj spoznaji prevede u horizont svijesti. Riječ može prizvati smrt, oblikovati njenu imaginarnu predstavu, ispitivati njene metafizičke pretpostavke i anticipirati njeno značenje, ali ne može ukinuti ontološku razliku između smrti koja je izgovorena i smrti koja se zbila – između smrti kao predmeta mišljenja i smrti kao neopozivog prekida samog iskustva.

Zapadna tradicija – od Platona do strukturalizma – naučila je da riječ razdvaja od stvari, da znak nužno dolazi nakon gubitka prisutnosti. Znak upućuje na ono što nije on sam; on predstavlja, označava, evocira ili posreduje. Između označitelja i označenog postoji razmak koji omogućava mišljenje, ali istovremeno sprečava da se jezik poistovijeti sa stvarnošću koju opisuje. U nekim radikalnim interpretacijama japanskih estetskih i borilačkih tradicija, znak i čin nastoje se približiti do te mjere da prestaju izgledati kao odvojene sfere: kaligrafski pokret nije samo prikaz gesta već trag samoga gesta; ritual nije samo opisivanje smisla nego njegovo društveno uprizorenje.

Riječi su, istina, često prebrze da bi dočarale eone potrebne da iz kapljica vode, koje se strpljivo i gotovo asketski obrušavaju sa pećinskih svodova, izrastu nadrealne šume stalaktita i stalagmita. One su, isto tako, ponekad nepodnošljivo spore da obuhvate onaj gotovo neuhvatljivi trenutak prelaza iz života u smrt, trenutak u kojem duša iskoračuje iz tijela – kratki, ali apsolutni rascjep u kontinuitetu bivstvovanja, pukotinu u vremenu u kojoj trajanje prestaje da teče, a smisao se kondenzuje u čisti diskontinuitet. To je čas koji izmiče naraciji i opire se pojmu: nije više život, ali još nije smrt; nije prisutnost, ali ni odsustvo. Upravo tu, u toj ontološkoj interpunkciji, jezik zakazuje – jer svaka riječ dolazi prekasno, već obilježena temporalnošću iz koje se duša upravo povukla. Ali kada riječi prestanu biti sredstva i postanu nečija sudbina – kada se život i jezik nepovratno preklope u istom činu – može li im iko ikada više izmaći? Može li se tada govoriti o literaturi kao o nečemu što je "napisano", a ne kao o nečemu što se događa? Ili je upravo Mišimina smrt, u svojoj ekstremnoj teatralnosti i ritualnoj preciznosti, posljednji pokušaj da se od pisma pobjegne – tako što će se ono doslovno utisnuti u meso, postati tijelo, postati iskustvo koje riječi ne mogu više obuhvatiti?

(Autor je univerzitetski profesor)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"