Svo predsjednikovo naoružanje

Piše: Ratko Kontić
 

Prvo je bio jedno, pa drugo, pa treće, pa je htio jedno, pa drugo, pa treće, pa je drugovao sa jednima, pa sa drugima, i na kraju sa trećima. Često je mislio jedno, govorio drugo, a radio treće, jer to politika dozvoljava, a i naš mentalitet nije imun na takvu vrstu ponašanja.

U jednom momentu se odlučio da sve stavi na jednu kartu i uspio je svojim zalaganjem da Crna Gora ponovo postane međunarodno priznata i nezavisna država, i to je bio dobar politički potez. Ali ni tada nije postao državnik. Nije lako postati državnik.

U čitavoj našoj istoriji jedino je Petar I, Sveti Petar Cetinjski bio državnik i niko drugi. A Đukanović je mogao, da je bio suštinski drugačiji. Ali nije.

Ono što mu se mora priznati jeste činjenica da je, sve vrijeme svog aktivnog političkog djelovanja, na svojim leđima nosio čitavu gomilu nekih ljudi, nazovi političara, koji su uvijek bili spremni da mu klimoglave: "U pravu si, šefe, bravo, šefe, kako im ga reče, šefe" i sl.

Time bi opstajali u njegovoj blizini i pod njegovim, jedno vrijeme, nespornim političkim autioritetom u Crnoj Gori.

Jednog broja tih ljudi se Đukanović oslobađao, na miran ili nemiran način, kroz političke procese koji su se dešavali, jer zakonitost je da su ljudi uvijek isti, a da se samo okolnosti mijenjaju.

Đukanović je to spoznao i dozvoljavao im da budu oko njega i kada su mu pravili političku i drugu štetu, sve do trenutka kada je i sam sebi počeo da pravi štetu. To je, inače, neizbježno i karakteriše sve despotske načine vladavine, mada negdje može biti i prirodan politički proces, kada jedna struktura političara jednostavno dosadi biračima.

Kontić

Ali Đukanović nije imao namjeru da ide sa vlasti i birači su morali da ga "otjeraju".

I mislim da su mu učinili uslugu, ako imalo konstruktivno razmišlja. Ni to mu nije bilo dovoljno, pa je svojoj partiji izabrao svog kandidata i nije joj dozvolio da se demokratizuje, posle njegove dugogodišnje apsolutne dominacije u njoj, i na političkoj pozornici Crne Gore.

I ovo što napisah dosad nije radi njegove partije niti radi njega lično, o njemu je mnogo napisano, mnogo je puta fotografisan, mnogo je toga izrekao ili učinio.

Ovo je radi nedavne optužbe nadležnih organa da ima kolekciju veoma skupih satova koju nije prijavio i ja sam siguran da će ih on prijaviti. A značaj sata za svakog čovjeka je opisao sjajni Tanpinar, što je primjenjivo i za Đukanovića.

Ovo je i radi saznanja da ima respektabilnu kolekciju vatrenog oružja, ili kako je neko napisao "Milo Đukanović je naoružan do zuba". Posjeduje dozvole koje nije od 1996. produžavao i nije jedini. Ali opet, kao sa satovima, nije naoružanje prijavio kome je trebao.

Mada, ruku na srce, i što je važnije, nije se ni odlučio da ga upotrebi, čak ni nakon izjave da će radi nečega "ići u šumu".

I nije mi jasno što ga napadaju. Svi smo se naoružavali pa i Đukanović. I on je imao pravo da se naoruža, život u Crnoj Gori odavno nije bezbjedan ni po kojem osnovu. Jedno vrijeme nijesmo uspjevali ni da izbrojimo dnevne ili nedjeljne likvidacije na svim mogućim lokacijama, bilo u urbanoj ili drugoj sredini.

Jeste da je imao, a i danas ima lično obezbjeđenje, ali ne lezi vraže. Moralo se imati, da li baš toliko oružja nijesam siguran. Ali neka ga, za svaki slučaj. I mogu zamisliti kako su ga zasipali satovima i oružjem svi koje je preko trideset godina nosio na svojim "političkim leđima".

Oni su vjerovatno stvorili kolekciju satova i arsenal oružja i ko zna čega još. To je bio osnov da budu mirni i da ne rade previše. Umjeli su da kažu "a o tome će šef odlučiti" i kad je njihov posao bio u pitanju.

Postoji Đukanovićeva odgovornost što to sve nije prijavljivao, ali sam siguran da će satove prijaviti, makar i ako je neki stao i evidentno ne otkucava njegovo vrijeme u politici.

Na kraju, apelujem na gospodina Đukanovića da vrati svo naoružanje koje posjeduje nadležnim organima, tačnije MUP-u RCG, u okviru aktuelne akcije,,Poštuj život, vrati oružje" i time pokaže građanima koliko povjerenje ima u rad državnih organa i ostvarivanje svakodnevnog mirnog i spokojnog života u Crnoj Gori.

p.s. Siguran sam da se šalio sa najavom o "odlasku u šumu" kao što sam siguran da nikada nije imao namjeru da upotrebi svoj arsenal naoružanja. I siguran sam da će sve ustupiti svojoj državi Crnoj Gori.

(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)