Voljeti i ljubav

Piše: Milisav S. Popović

"Srođena afektivnost" je ukorijenjena u leksici. Profilisanju je to jasno još iz razdoblja "generisanih rečnika"(kada su sedamdesetih, neurolingvisti neslavno pokušali da naprave univerzalni jezik – tzv. esperanto). Vavilonska kula se tada nanovo srušila... Tako, ako se pitate... da, jeste – srođena afektivnost je priznata, a li ne i poznata pojava.

Razlog: ni škola nas ne disciplinuje u segmentu "govorne higijene".

Pridajemo sinonimsku vrijednost pojmovima, koji baš i nisu izjednačeni. U svakodnevici, nema čeljadeta koji spontano ne poistovjećuje "zamjensku" riječ sa onom – koja nije adekvatno zamijenjena. Sjećate se samo one naše priče o "mržnji" i "zlonamjeri" – prva je potpuno prirodna emocija koja samo znači "ne voljeti nekoga" (iz određenih razloga), dok je druga patogena bezobzirnost (jer, biti zlonamjeran, znači željeti nekom zlo... iako ga nužno ne mrzimo). Niko nas nije učio da raspoznajemo i razlikujemo ova dva bitna mehanizma. Pa ih brutalno izjednačavamo.

No, nauka i mudrost su strpljivije od nas. Znaju da dvije riječi koje zvuče blisko ne moraju pripadati istom unutrašnjem poretku.

Tako stoji stvar i sa voljeti i ljubavlju.

Na prvi pogled, gramatika bi nas mogla prevariti. Voljeti je glagol (vrlo lijep glagol) – pa bi čovjek pomislio da je tu riječ o pokretu, dešavanju, nekoj radnji... ukratko, o psihodinamici. Na drugoj strani, ljubav je imenica (vrlo najljepša imenica) pa bi se očekivalo da ona označava mirno, statično stanje, neku unutrašnju tišinu pejzaža. Duša se, kanda, nečeg nadojila – te se rascvjetala.

No, stvar je upravo obrnuta.

Voljeti, iako glagol, najčešće nije psihodinamika. Ono je u svojoj suštini tiho stanje naklonosti... blagougodno raspoloženje "srceta" prema nekome.

Voljeti znači: neko nam je drag, blizak, da se u njegovom prisustvu nešto unutar nas smiri i omekša. Mi smo naviknuti da uz njega budemo privoljeno prisutni.

Jako ugodno stanje (plemenito čak)... ali... društvo dobro... "voljenje" nije psihodinamika.

To je toplina koja živi unutar čovjeka, ali ne mora nužno da te pokrene... kamoli da promijeni svijet (iako svaka bogovetna pjesma burliče da ćeš zbog toga "skinuti zvijezde s neba"... istina je da ni ne nazuvamo čarapu u slavu voljenja... a garantujem vam da nikada zbog "voljenja" nije bilo astronauta).

Elem, možeš nekoga voljeti godinama, a da tim osjećanjem ne pomjeriš ni trunčicu s bluze. Voljenje je klima unutar našeg sistema "naklonosti" – topla, i često u potpunosti nepokretna. Nažalost, radi se o suvoj psihostatici.

Ljubav je već sila.

Sasvim drugačija unutrašnja arhitektura. U njoj se, naravno, nalazi i "voljenje", ali samo kao jedan od gradivnih elemenata. Ljubav u sebi, kao jednu od najsnažnijih modulatora ponašanja, nosi brigu.

A to povlači odgovornost. Zaštitu. Nosi želju da se "subjektu ljubavi omogući da okrilati". Pored svega, ljubav je nesebična. I prije svega ne podnosi da bude ravnodušna.

Ljubav znači: nečiji život postao ti je važan kao sopstveni. Voljenje često podrazumijeva "upotpunjavanje sebe" nekim.

I da vam bude jasnije... "voljeti" je početak... što obično stane. Ljubav je kretanje.

No, dođosmo i do dijela, kada jedno počne da prelazi u "psihodinamiku", a drugo u "psihostatiku"... Voljenje može da pređe iz stanja "strpljenja" u stanje "činjena"... ali razlog je ogavan. Jedna forma voljenja je "zaljubljenost" (opčinjenost)... i ako nije uzvraćena, čeljade se naknadno pretvara u osobu koja je uvrijeđena tom činjenicom. Željna revanšizma... dželatiranja, nanošenja kazne. Počeće da čini puno toga da prikaže "subjekta nekadašnje zaljubljenosti" kao "monstruma"... Što samo ukazuje na sledeće, aspekt "privrženosti" je dat ljudima koji njime oru beton... umjesto da vole.

Kako onda, i da li uopšte ljubav postaje psihostatika?

Da. Iz samo jednog razloga... zna da se povuče, ako je to jedini način da druga strana ostane slobodna.

Očitana samo kod divnih roditelja...

Eh... ode se malo u sjetu i emocije.

No, možemo mi da se odjavimo i drugačije!

Društvo... bolje da vam nešto "hvali" u "fližideru" tokom "oktombra"... nego da ste emotivno nepismeni.

(Autor je književnik)