Goran Bare

Goran Bare

- SKRINšOT/HRT/KOD NAS DOMA

Preuzmite našu aplikaciju

PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY

PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU

PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU

SLUŠAJ VIJESTI

„Publici sam Goran Bare, a sinu otac“: Bolna priča o sinu Miranu i odnosu koji je prošao kroz udaljenost, kajanje i ljubav

Iza čovjeka koji je decenijama pjevao o bolu, izgubljenim ljubavima i demonima koji ne daju mira, krije se mnogo više od rok zvijezde. Goran Bare je priča o čovjeku koji nikada nije umio da sakrije svoje ožiljke, pa ih je pretvorio u pjesme koje razumiju i oni koji nikada nijesu izgovorili ono što ih najviše boli.

Dok je pred publikom bio jedan od najbeskompromisnijih rokera ovih prostora, Goran Bare nosio je i jednu mnogo tišu životnu priču — onu o sinu Miranu, propuštenim godinama i očinstvu koje mu je, kako je sam priznavao, promijenilo život.

Postoje ljudi koji umiju da pred hiljadama ljudi otpjevaju ono što nikada nijesu uspjeli da izgovore u četiri zida. Goran Bare decenijama je bio upravo takav čovjek. Na bini je bio sirov, glasan, nepredvidiv i potpuno svoj. Ali kada bi se svjetla ugasila, iza rok legende ostajao je čovjek sa svojim gubicima, kajanjem i ljubavima koje nijesu uvijek uspijevale da pronađu pravi put.

Među tim pričama posebno mjesto zauzima njegov sin Miran.

Njihov odnos nije bio jednostavan. Bare je otvoreno govorio o tome da su se tokom godina udaljili, da je njegov sin odrastao daleko od njega i da između njih nije postojala bliskost kakvu je želio. U tim priznanjima nije bilo uobičajenog opravdavanja kojim javne ličnosti često pokušavaju da ublaže sopstvene greške. Bilo je nečeg mnogo ogoljenijeg — svijesti da postoje stvari koje novac, slava i uspješna karijera ne mogu nadoknaditi.

Sin koji je odrastao daleko od oca

Miran je sin Gorana Bareta i njegove prve supruge Mirjane, koja je preminula 1995. godine. Nakon majčine smrti, Miran je odrastao uz baku i djeda u Vinkovcima, dok je Bare svoj život i muzičku karijeru nastavio da gradi u Zagrebu. Ta fizička udaljenost vremenom je postala i emotivna.

Godinama kasnije, Bare je u intervjuima govorio o tome koliko je njihov odnos bio složen. U razgovoru za hrvatski portal 24sata 2022. godine priznao je da tada nijesu imali blizak odnos i da ga je boljelo što ga sin nije doživljavao onako kako je želio — kao oca.

- Moje dijete me ne doživljava kao oca, nemamo nikakav odnos - rekao je tada, ne skrivajući žaljenje zbog situacije u kojoj su se našli.

Bile su to riječi koje su otkrile jednu drugačiju stranu čovjeka kojeg je javnost navikla da posmatra kroz njegovu muziku, temperament i burnu životnu biografiju.

Jer nije isto priznati da si pogriješio pred publikom i priznati da si možda propustio nešto što se ne može ponoviti — djetinjstvo sopstvenog djeteta.

Bio je veliki fudbalski, igrao kao Buskets i Šurjak

Uprkos muzičkoj slavi, malo je poznato da je u ranim mladalačkim danima važio za izuzetno talentovanog fudbalera.

O svojim sportskim danima i fudbalskim počecima Bare je otvoreno govorio u jednom od svojih poznatih gostovanja u Podcast Inkubatoru, prisjećajući se vremena kada je trenirao u omladinskim pogonima vinkovačkog Dinama (današnje Cibalije).

- Igrao sam u Dinamu iz Vinkovaca. Ono što igra Busquets u Barseloni, ja sam to igrao u Dinamu. Bio sam nešto kao što je to bio Ivica Šurjak, all rounder. Mogao sam igrati na više pozicija. Bio sam jako talentovan. Čak je Biće Mladinić došao po mene, vidio je u meni veliki potencijal. Fudbal sam igrao do 13. godine - ispričao je svojevremeno Bare.

Iako je postojao ozbiljan interes splitskog Hajduka i legendarnog trenera Ant

„Da nijesam postao otac, bio bih mrtav“

Među najpotresnijim stvarima koje je Bare izgovorio o očinstvu jeste njegovo priznanje da ga je rođenje sina promijenilo više nego što je možda i sam očekivao.

U istom intervjuu 2022. godine kazao je da, da nije postao otac, vjerovatno danas ne bi bio živ.

Ta rečenica govori mnogo o čovjeku koji je kroz život prolazio kroz ozbiljne lične krize. Ne govori samo o odgovornosti koju je osjetio kada je dobio dijete, već i o tome koliko mu je očinstvo značilo u trenucima kada mu je, prema sopstvenim riječima, život mogao krenuti sasvim drugim putem.

Miran je bio dio njegovog svijeta čak i onda kada nijesu uspijevali da budu bliski.

Bare je govorio i o tome da je ponosan na sina, koji je završio dva fakulteta. U njegovim riječima osjećao se ponos čovjeka koji je u životu napravio mnogo grešaka, ali je u svom djetetu prepoznavao nešto dobro, vrijedno i potpuno odvojeno od sopstvene javne slike.

Možda je upravo u tome i bila jedna od njegovih najiskrenijih emocija: želio je da Miran uspije svojim putem, bez potrebe da postane njegova kopija.

Kajanje zbog godina koje se ne mogu vratiti

Goran Bare nikada nije pripadao svijetu u kojem se emocije lako objašnjavaju. Njegov život obilježili su veliki gubici, teški periodi i borbe koje nijesu uvijek bile vidljive onima koji su ga gledali sa bine.

Ipak, kada je govorio o sinu, u prvi plan nije dolazila njegova rok buntovnost, već svijest o vremenu koje je prošlo.

U jednom od svojih javnih priznanja govorio je o propuštenim važnim datumima, rođendanima i trenucima u kojima nije bio prisutan onako kako je trebalo. Takve stvari možda djeluju male u poređenju sa velikim životnim tragedijama, ali u odnosima između roditelja i djece često upravo one ostavljaju najdublji trag.

Dijete ne pamti samo ono što mu roditelj pruži. Pamti i odsustvo, čekanje i pitanja na koja nije uvijek dobilo odgovor.

A roditelj ponekad tek kasnije shvati da su neke od najvažnijih životnih uloga one u kojima nema aplauza, publike ni druge prilike da se scena ponovi. Ipak, Bareova priča nije samo priča o udaljenosti.

Poslije svega, pronašli su put jedan do drugog

Godine 2014. Bare je govorio o važnom razgovoru sa sinom koji mu je donio veliko olakšanje. Miran mu je, prema njegovom svjedočenju, rekao da je bio dobro tokom odrastanja. Taj razgovor mu je mnogo značio i pomogao mu da neke stvari sagleda drugačije.

A onda je, nakon javnog priznanja o udaljenosti 2022. godine, u intervjuu za 24sata objavljenom krajem 2023. godine, a prenesenom i početkom 2024, govorio da su ponovo u kontaktu.

„Jesmo, jesmo. On ima svoj svijet. Ja ga uopštee ne želim siliti ni na što“, rekao je Bare.

Otkrio je i da je Miran bio na nekoliko njegovih koncerata, ali je objasnio da postoji razlika između čovjeka kojeg publika gleda na bini i oca kojeg njegov sin poznaje privatno.

„Znam da tako mogu da se prepustim publici baš onakav kakav jesam, a da njemu pružim ono što je duboko u mojoj duši — tu ogromnu ljubav koju osjećam prema njemu“, kazao je.

A onda je izgovorio rečenicu koja možda najbolje objašnjava cijelu ovu priču: „Za publiku sam Goran Bare, a za sina sam otac.“

U toj misli kao da su se srele dvije strane njegovog života. Ona javna, obilježena muzikom, glasom i hiljadama ljudi koji su njegove pjesme doživljavali kao svoje ispovijesti, i ona privatna, u kojoj je želio da bude nešto mnogo jednostavnije — otac svom sinu.

Ljubav koja ne mora uvijek da bude glasna

O odnosu Gorana Bareta i Mirana ne treba donositi zaključke na osnovu nekoliko intervjua. Njihov odnos pripada njima dvojici, a ono što je Bare odlučio da podijeli sa javnošću tek je dio mnogo složenije porodične priče.

Ali njegove riječi otkrivaju nešto univerzalno.

Čovjek može biti poznat, voljen i prepoznatljiv hiljadama ljudi, a da mu istovremeno nedostaje bliskost koju ne može zamijeniti nijedan aplauz. Može stvarati pjesme koje traju decenijama, a ipak žaliti za trenucima koji su prošli bez njega.

Možda je upravo zato priča o njegovom sinu toliko ljudska. Ne zato što je Goran Bare bio savršen otac, već zato što nije pokušavao da se predstavi kao čovjek bez grešaka. Govorio je o udaljenosti, o kajanju, o ponosu i o ljubavi koju nije želio da nameće, već da sačuva.

 

Preuzmite našu aplikaciju

PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY

PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU

PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU

Komentari ()

Vezane vijesti

IZBOR UREDNIKA