(AUDIO) Perović u emisiji "Đir": Imitacija nije kopija, već potpuna interpretacija čovjeka

Da bi imitacija bila istinski uvjerljiva, nije dovoljno pogoditi boju glasa, ritam rečenice ili prepoznatljiv pokret. Potrebno je prodrijeti u način na koji čovjek razmišlja i doći do tačke u kojoj imitator može da izgovori i ono što ta osoba nikada nije rekla, ali bi mogla da kaže. Zbog toga glumac Milo Perović imitaciju ne doživljava kao kopiranje, već kao posebnu vrstu stvaranja i cjelovitu interpretaciju jedne ličnosti.

– Prava imitacija nastaje kada počneš da razmišljaš kao taj lik, kada možeš da improvizuješ i da ga "voziš" do jutra, pa čak i da ga nadogradiš. Tada možeš da mu daš rečenicu koju nikada nije izgovorio, ali prepoznaješ da bi mogao da je kaže. Iako se obično smatra kopijom, imitacija je zapravo kreacija, gotovo kao disertacija o jednom čovjeku – rekao je Perović u emisiji "Đir" Radija D+ voditeljke Ive Nešić.

• Publika Vas posljednjih godina prepoznaje po imitacijama, ali Vi insistirate na tome da ste prije svega glumac. Zbog čega Vam je ta razlika važna?

– Zato što je imitacija samo jedna grana glume. I stendap je gluma, kao što to može biti i neverbalna igra. Gluma je širok i višeslojan pojam i ne svodi se na pojavljivanje u velikom filmu. Namjerno doziram koliko imitacija objavljujem, jer ne želim da etiketa imitatora prekrije sve drugo što radim.

Čovjek koji u glumu ulazi samo sa idejom da postane poznat i pojavi se na filmu neće se dugo zadržati u ovoj profesiji, posebno na Balkanu. Pojaviće se previše prepreka koje će ga odgurnuti. Jedino što može da ga zadrži jeste ljubav prema glumi. Za mene su ljubav i talenat usko povezani: kada imaš talenat za nešto, prepoznaješ njegove nijanse i upravo te to neprestano privlači da radiš.

• Kada ste otkrili da ljude možete da posmatrate drugačije i njihove osobine pretvarate u likove?

– Glumac je glumac 24 časa dnevno, kao što je pjesnik uvijek pjesnik. To je način na koji posmatraš i tumačiš svijet, a stvaralaštvo je posljedica takvog života, otvorenosti i hrabrosti da istražuješ. Kod sebe prepoznajem profesionalnu deformaciju: zapažam verbalno i neverbalno ponašanje, sitne reakcije, pokrete i način na koji ljudi grade misao.

Glumac mora da ima osjećaj za ljudsku psihu i da umije da čita ljude. Rekao bih čak da mora biti dobar manipulator, ali ne u ružnom značenju te riječi. Svaki postupak ima cilj. Ako je prijatelju loše, pokušaćete da prepoznate kako da mu priđete i šta da kažete da biste ga ohrabrili. Nije iskrenost izgovoriti baš sve što vam prvo padne na pamet. Važno je razumjeti čovjeka i posljedice sopstvenog postupka.

• Šta je najvažnije za dobru imitaciju – sluh, glas, mimika ili razumijevanje karaktera?

– Sluh i govorni aparat su neophodni. Morate imati vokal koji može da pokrije različit tonski raspon i da se prilagodi osobi. Ipak, tehnika nije suština. Najvažniji su psiha i karakter. Dvojica imitatora mogu istu osobu da imitiraju vrhunski, a da njihove interpretacije budu potpuno različite. Jedan će prepoznati jedno svojstvo, drugi nešto sasvim drugo, a obje imitacije mogu biti tačne.

Kada dobro uhvatite lik, možete da podesite stepen karikature kao na mikseti. Možete da pojačate njegove osobine do groteske ili da ih spustite tako da djeluje kao da je osoba zaista došla na gostovanje. To je trenutak kada imitacija prestaje da bude zbir glasovnih trikova i postaje glumačka interpretacija.

• Kako je počelo Vaše ozbiljnije bavljenje imitacijom i glumom?

– U srednjoj školi sam volio da karikiram profesore, da se šalim i pravim budalu od sebe. Ipak, tokom pandemije sam dobio dovoljno vremena da se ozbiljnije vratim sebi i starim talentima. Prethodno sam upisao političke nauke, ali sam shvatio da to nije put kojim želim da nastavim. Poslije srednje škole prolazio sam kroz krizu identiteta i pitanje šta zapravo želim da radim, što je donijelo i prilično težak period.

Tokom izolacije sam počeo pažljivije da gledam snimke i otkrio da čovjeka mogu dobro da "skinem" ako mu se malo više posvetim. Što više imitirate, sluh postaje oštriji i napredujete. Tada je nastala i imitacija Nebojše Šofranca, odnosno "Šofera". Njega sam, figurativno rečeno, ponio pod miškom i na prijemni ispit za glumu. Rekao sam: "Ajde, Šoferu, pričaj", i on je pričao.

• Imate li metod po kojem pronalazite glas, pokret i ritam određene ličnosti?

– Nemam sistematizovan postupak i to može zvučati pretenciozno, ali proces se uglavnom odvija intuitivno. Kod svake osobe postoji nešto što mi je glavna asocijacija i što otključava imitaciju. Nekada glas pokrene pokret, a nekada pokret dovede do glasa. Svaka imitacija ima mali "ključ" kojim je pokrećem.

Kod Nebojše Šofranca to su određeni glasovi, uzdasi i njegovo prepoznatljivo "dakle". Kod Sergeja Trifunovića to je drugačiji položaj glasa i način na koji oblikuje riječi. Kada nađem taj početni impuls, zagrijem se i lik počinje da ide. Teško je to objasniti formulom, jer je svaka ličnost zaseban svijet.

• Da li Vam je talenat za imitaciju ikada smetao u građenju pozorišne ili filmske uloge?

– Jeste, posebno dok sam bio nesigurniji i dok sam se kao mlad glumac još kalio. Imitacija mi je bila sigurna zona. Ona je dopadljiva, duhovita i lako osvaja pažnju, pa sam ponekad bježao u nju kada je trebalo doći do suštine lika. Iza imitacije se, na neki način, možete sakriti.

Danas, kada gradim ulogu, volim da krenem od sebe. To ne znači da igram uvijek isto, već da u sebi tražim mjesto iz kojeg lik može istinito da progovori. Takav proces je katarzičan i zanimljiv. Kada ste dobro sa sobom, nema ništa ljepše nego biti ono što jeste, bez obzira na okolnost, kontekst i kutak mašte u koji vas uloga odvede.

• Veliku pažnju privukla je Vaša imitacija Sergeja Trifunovića. Kako je on reagovao kada ju je vidio?

– Snimak sam preko poznanstva poslao njegovoj supruzi Isidori, a Sergej mi se gotovo odmah javio i zatražio da mu ga pošaljem. Rekao mi je da mu je genijalno i pitao može li da ga objavi. Naravno, objavio ga je i time je snimak došao do mnogo šire publike.

Sergej je nevjerovatno otvoren i neopterećen time što je javna ličnost. Danas se čujemo, često podijeli neku moju novu imitaciju i to mi mnogo znači jer ga veoma cijenim kao glumca. On je uticao na mene i upravo zato sam kod njega prepoznao toliko zanimljivih detalja. Kasnije je vidio i imitaciju Šofranca i rekao da je tek tada prepoznao šta sam sve kod njega "skinuo".

• Zašto je Nebojša Šofranac toliko zahvalan za imitaciju?

– On je televizijski program sam za sebe. U Americi bi, siguran sam, bio milioner, jer od svakog prenosa može da napravi sadržaj. Mogao bi da prenosi i potpuno besmisleno takmičenje, a da gledaocu stvori osjećaj kao da prati neizvjesnu završnicu velike utakmice. Ima prepoznatljiv glas, ritam, energiju i čitav sistem reakcija koji publika odmah prepoznaje.

Kada sam tokom jedne predstave iza scene pratio utakmicu koju je on prenosio, toliko sam se unio u njegovu reakciju nakon gola da sam pomislio da me je čula i publika u sali. Ta energija je ono što ga čini atraktivnim, ali i zahvalnim za glumačko istraživanje.

• Dešava li se da Vam poslije dugog rada na liku ostane nečiji govor, pokret ili reakcija?

– Dešava se, kao i kada dugo igrate predstavu ili snimate jedan lik. Ako je to sadržaj kojim se danima najviše bavite, nešto može da vam se otme. Kada razgovaram sa prijateljem iz Nikšića, ponekad preuzmem njegov melos, pa me majka odmah pita da li sam se čuo sa njim. Poslije dva mjeseca snimanja u Beogradu, tokom kojih sam igrao Beograđanina i stalno govorio ekavski, po povratku mi je ostao poneki način izgovora.

To treba kontrolisati, ali ponekad je i zabavno. Jedan prijatelj mi je rekao da meni nikada ne može biti dosadno jer sa sobom mogu da razgovaram do jutra. Vjerovatno je u pravu. Ipak, važno je da glumac zna kada istražuje lik, a kada se vraća sopstvenom govoru i identitetu.

• Ko Vam je bio najteži za imitaciju?

– Milo Đukanović. Njega nijesam do kraja "skinuo", ali mislim da je imitacija postala respektabilna. Ima dubok glas, specifično disanje, način izgovaranja glasa "r" i veoma zaokružene, podrobne rečenice. Bio je elokventan političar i tu vještinu je koristio, kao i svaki iskusan političar.

Kod njega sam prepoznao nešto što me asocira na goluba, prvenstveno u disanju i položaju glave. To je neobična asocijacija, ali meni je pomogla da pronađem lik. Na početku mi nikako nije polazilo za rukom i upravo zato mi je bio izazov. Želio sam da ga savladam i zato što mi je imenjak.

• Da li Vam je popularnost imitacija pomogla u pozorišnom i filmskom svijetu?

– Nijesam opterećen pitanjem da li mi je pomogla ili odmogla. Želim da radim dobre stvari koje me inspirišu i, naravno, da od svog posla mogu da živim. Veća vidljivost može pomoći da neko lakše prepozna moje kvalitete i razmotri me za budući projekat. Međutim, ne želim da radim nešto samo zato što će donijeti pažnju.

Imitaciju danas koristim za sopstveno uživanje, bez pritiska i potrebe da se iza nje skrivam. Ranije je ponekad služila kao otklon od ozbiljnijeg susreta sa sobom. Sada sam u tom pogledu mirniji i čvršće stojim na sopstvenim nogama. Umjetnik neprestano posmatra ljude, ali mora da ih vidi kao cjelovite ličnosti, a ne samo kao skup osobina koje može da iskoristi.

• Koju biste ulogu voljeli da odigrate?

– Volio bih da igram Hamleta, ali i nekog snažnog negativca. Kada budem malo stariji, bilo bi mi zanimljivo da odigram mafijaškog šefa, čovjeka koji iz jednog separea upravlja čitavim svijetom oko sebe. To su likovi koji pružaju veliki prostor za igru, moć, humor i opasnost.

Žene mi je teže da imitiram, prije svega zbog drugačije postavljenog glasa, ali i zato što vjerujem da imitacija traži razumijevanje karaktera i načina razmišljanja. Ženska psiha mi je još nedokučiva, i to ne kažem kao nešto loše. Možda je upravo u tome novi glumački izazov.

Prethodne epizode možete pogledati OVDJE.