(AUDIO) Sanda Rakočević: Glas ne stari, a radio je jedini medij sa dušom

Poslije 27 godina provedenih u radijskom etru, za nju radio nije samo posao, sredstvo informisanja ili muzička pratnja, već živi organizam koji povezuje voditelja i slušaoce. U vremenu u kojem se program sve više oslanja na tehnologiju i unaprijed pripremljene tekstove, ona upozorava da radio ne smije izgubiti ono po čemu se razlikuje od svih drugih medija – dušu.

– Radio je jedini medij sa dušom. Taj glas, priča, muzika i uključenja ljudi stvaraju nešto što nijedan drugi medij ne može da pruži. Slušaocima se obraćam punih 27 godina i više nemam osjećaj da govorim nepoznatim ljudima, već nekom svom. Najteži trenutak u mom životu biće dan kada se budem pozdravila sa mikrofonom – rekla je Rakočević u emisiji „Đir“ Radija D+ voditeljke Ive Nešić.

• Da li ste oduvijek znali da želite da budete pred mikrofonom?

– Kao djevojčica sam stajala ispred ogledala i čitala vijesti, pa je moj otac znao da kaže: „Ovo dijete ili je malo šiznulo ili će se jednog dana baviti ovim poslom“. Slušala sam noćne programe, sportske prenose i velika imena radijskog voditeljstva. Nijesam tada mogla da znam kako će sve izgledati, ali sam maštala da me neko bar jednom pozove da gostujem na radiju. Na kraju je profesija pronašla mene, a ne ja nju.

Na konkurs u jednom nikšićkom radiju došla sam kao podrška rođaki. Bilo je oko 200 prijavljenih, a ja uopšte nijesam planirala da se prijavim. Čuli su me kako razgovaram u toj gužvi, pitali ko je ta djevojka i pozvali me da stanem pred mikrofon. Imala sam tremu kakvu kasnije gotovo nikada nijesam osjetila. Od svih prijavljenih, kolega Dušan i ja ostali smo u najužem izboru. Tako je sve počelo.

• U to vrijeme studirali ste književnost i mogli ste da izaberete potpuno drugačiji put. Kada ste shvatili da će radio postati Vaš životni poziv?

– Otac mi je bio prosvjetni radnik, čak i razredni starješina, pa sam vjerovala da ću poslije fakulteta ući u učionicu, nositi dnevnik i ocjenjivati djecu. Majka je, pošto je bila iz medicinske struke, željela da studiram medicinu. Ipak, kada sam prvi put ušla u radio i osjetila strast prema tom poslu, znala sam da želim da ostanem. Ta emocija je i danas živa.

Nikada sebe nijesam zamišljala kao televizijsku voditeljku. Bilo je poziva i prilika, ima ih i danas, ali moj posao je radijsko voditeljstvo. Kada osjetite da ste za nešto predodređeni, da je to teren na kojem ste potpuno svoji, onda nema potrebe da tražite drugi put. Ne znam koliko sam na početku mogla da pretpostavim da ću trajati 27 godina, ali sam znala da želim da ostanem uz mikrofon.

• Da li iskustvo donosi slobodu i potpunu sigurnost pred mikrofonom?

– Iskustvo je čudo, ali je opasno pomisliti da ste sve naučili. Dešava se da mladi ljudi poslije nekoliko mjeseci rada počnu da vjeruju da su postali zvijezde zato što ih neko prepozna u prodavnici. Dobro je steći krila, ali ne valja uzletjeti. Onog trenutka kada kažete sebi: „To je to“, prestajete da napredujete.

Bez obzira na 27 godina staža, i dalje pratim ljude koji ovaj posao rade bolje od mene, slušam strane radio-stanice i analiziram vrhunske intervjue. U ovom poslu morate mnogo čitati, biti informisani i stalno pratiti ljude i teme iz različitih oblasti. Ne možete završiti smjenu, otići kući i reći da vas do sljedećeg radnog dana ništa ne zanima. Samopouzdanje dolazi kada znate koliko ste radili na sebi, a pravo znanje se uvijek vidi u etru.

• Šta je presudno za dobrog radijskog voditelja – glas, dikcija, karakter ili sposobnost da sluša?

– Potreban je spoj svega. Glas je osnovni uslov jer slušalac najprije čuje vokal, njegovu boju i način na koji se riječ izgovara. Ipak, lijep glas bez karaktera, harizme, znanja i sposobnosti da čujete sagovornika nije dovoljan. Kao što ne može svako da se bavi svakom profesijom, tako ni svako ne može da sjedne iza mikrofona.

To je velika odgovornost. Ljudi vas slušaju svakodnevno i prepoznaju kada ste nervozni, umorni, pospani ili raspoloženi. Voditelj mora da umije da svoje trenutno stanje ne prenese na program. Dolazila sam u jutarnju smjenu pospana, ali slušaoci ne treba da čuju pospanog voditelja. Istovremeno, u svakoj priči i komentaru otkrivamo dio sebe. Upravo se za tu ličnost ljudi vezuju, zato se karakter ne može odvojiti od glasa.

• Koji savjet najčešće dajete mladim ljudima koji tek ulaze u ovaj posao?

– Najprije im kažem da ne pokušavaju da zvuče pametnije, veselije ili ozbiljnije nego što jesu. Prirodnost je iznad svega. Usiljeni smijeh se čuje, kao što se čuje i gluma tuge ili saosjećanja. Postoji ton kojim se saopštava ozbiljna informacija, ali nije posao voditelja da glumi plač. Njegov posao je da informiše javnost, razgovara sa ljudima i bude uvjerljiv zato što je istinit.

Dobar voditelj stalno radi na sebi, usavršava govor, širi znanje i oslobađa se poštapalica. Fakultetska diploma nije završetak učenja. Ne treba stvarati lažnu sliku o sebi, već graditi stvarni kvalitet i onda ga ponuditi javnosti. Možete nešto odglumiti nekoliko puta, ali će slušaoci brzo prepoznati da to nijeste vi.

• Kako je izgledalo praviti radio prije interneta, društvenih mreža i savremenih programa za emitovanje?

– Danas to zvuči gotovo nevjerovatno. Tonci su iza sebe imali more kompakt-diskova i ručno su birali i puštali pjesmu po pjesmu. Praktično nijesu mogli da odu ni do toaleta ako ih neko ne zamijeni. Voditelji nijesu imali kompjuter ispred sebe, niti gotove tekstove. Vijesti su stizale faksom na dugačkim papirima koje smo rezali, slagali i lijepili. Sportsku emisiju od pet minuta pripremala sam tako što bih iz dnevnih novina izrezala informacije i lijepila ih na jedan list.

Osnova svega bila je kreativnost. Znali su da me testiraju tako što podignu čačkalicu i kažu: „Sada pričaj o tome“. Od te čačkalice trebalo je napraviti priču koja ima smisao i vezu sa životom. Oslanjali smo se na ono što je u našoj glavi, na sve što smo pročitali, zapamtili i razumjeli. Brojni ljudi koji danas rade na radiju u to vrijeme nisu mogli ni da se približe mikrofonu, jer nije bilo teksta koji bi samo pročitali.

• Šta je tehnologija donijela radiju, a šta mu je oduzela?

– Donijela je brzinu, kvalitetniji signal, jednostavniju pripremu, lakši pristup informacijama i gotovo neograničene mogućnosti za osmišljavanje sadržaja. Danas možete za tren pronaći podatak, provjeriti temu i obogatiti emisiju zvukom ili snimkom. Ako je voditelj kreativan, tehnologija će mu služiti da bude još bolji.

S druge strane, oduzela je dio starog zanata. Mladi voditelji danas često imaju pripremljen tekst ispred sebe i samo čitaju ono što je neko drugi napisao. Tada više govorimo o spikerima nego o voditeljima. Žao mi je što nemaju obuku kroz koju smo mi prošli, kada je sve zavisilo od znanja, snalažljivosti i mašte. Tehnologija smije da bude alat, ali ne smije da odnese dušu radija.

• Šta stvara tako poseban odnos između radijskog voditelja i slušalaca koji ga možda nikada nijesu vidjeli?

– Poslije toliko godina više ne postoji zid. Slušaoce doživljavam kao radijske prijatelje. Kada se neko uključi u program, odmah mu dam nadimak i razgovaram sa njim kao da se poznajemo sto godina. Oni nam šalju poruke, reaguju na teme, smiju se našim šalama, traže pjesme, učestvuju u kvizovima i dolaze po nagrade. Ako se neko ko se redovno javlja ne pojavi nekoliko emisija, pitamo se gdje je.

Slušaoci pamte priče koje ispričamo o porodici, prijateljima i svakodnevici. Kada se sretnemo, nastave razgovor tamo gdje je priča u etru stala. Imam osjećaj da se obraćam nekom svom, a ne anonimnoj publici. Radio je za mene živi organizam, a ti ljudi su njegov neodvojivi dio. Povratna energija koju šalju voditelju jedna je od najljepših strana ovog posla.

• Može li jedna emisija zaista da promijeni nečiji dan, mišljenje, pa čak i život?

– Može, i takvih primjera je bilo mnogo. U emisiji „Pogodi pa vodi“ spajali smo ljude koji se prije toga nijesu poznavali. Jedan par se zahvaljujući emisiji upoznao, zaljubio i vjenčao, a kasnije su dobili dvoje djece. Pozvali su me čak i da im budem kuma, ali sam im kazala da za kumove treba da izaberu svoje bliske prijatelje.

Radio može da utiče i na šira društvena pitanja. Kada smo primijetili da crnogorski izvođači nijesu dovoljno zastupljeni na koncertima i gradskim trgovima, stali smo uz njih i apelovali na nadležne. Kasnije su dobili više prilika. Iako se primarno bavimo zabavom, imamo odgovornost da ukažemo na probleme i pokušamo nešto da promijenimo. Medijski posao mora imati smisao i služiti ljudima.

• Program uživo nosi i greške koje se ne mogu vratiti. Koje situacije pamtite?

– Bilo je lapsusa, pogrešno izgovorenih prezimena, zagrcavanja i nekontrolisanog smijeha. Kada se jezik saplete, izgovorite nešto potpuno drugačije od onoga što ste namjeravali, a kolega pored vas počne da se guši od smijeha. Ipak, morate da nastavite da čitate. Na početku karijere pogrešno sam izgovorila prezime jednog političara, pa je reagovao i pozvao direktora da kaže: „Recite toj maloj da vodi računa kako čita prezimena ljudima“.

Najopasnije je kada tonski realizator zaboravi da spusti regler, a voditelji nastave privatni razgovor uvjereni da nijesu u programu. Po nekom pravilu, tada kažete baš ono što nije za javnost. Danas sve može završiti i na društvenim mrežama, pa greška ostaje zabilježena. Ipak, upravo ta nepredvidivost čini program uživo uzbudljivim i ljudskim.

• Po čemu biste voljeli da Vas slušaoci pamte kada jednog dana mikrofon bude ugašen?

– Prije svega bih voljela da sačuvamo profesiju. Apelujem na urednike da iza mikrofona dovode ljude koji zaista imaju glas, znanje, karakter i ljubav prema radiju. Ne treba zapošljavati nekoga samo zato što je trenutno poznat ili popularan. Može to biti i influenser, ali mora imati kvalitet za ovaj posao. Ako nema odgovarajućeg kandidata, konkurs treba ponoviti, a ne obesmišljavati profesiju.

Radijski rad često ne ostaje arhiviran kao televizijska emisija. Neće jednog dana biti lako napraviti izbor najboljih trenutaka i pustiti sve ono što smo govorili decenijama. Ipak, ja ću te uspomene nositi dok sam živa. Zaboravna sam za mnoge stvari, ali pamtim intervjue, priče, emisije i prva uključenja. Sve se to saživjelo se sa mnom i postalo dio mog bića. Kada sam direktorici rekla da ne smijem ni da zamislim dan oproštaja, odgovorila mi je: „Ništa ne brini, glas ne stari“. Ta rečenica mi mnogo znači.