DW: Četiri godine nakon smrti Mahse Amini - Iran više nije isti

Prije četiri godine, 16. septembra 2022, u bolnici u Teheranu preminula je 22-godišnja Mahsa Amini, podsjeća DW.

Mlada Kurdkinja bila je u posjeti glavnom gradu Irana kada ju je policija za moral privela zbog navodnog kršenja pravila o nošenju hidžaba. Tri dana nakon hapšenja zvanično je proglašena mrtvom.

Nasilno postupanje vlasti prema ženama koje navodno ne nose maramu na propisan način za mnoge Iranke nije bilo ništa novo.

Međutim, Aminina smrt izazvala je talas ogorčenja kakav Iran dugo nije vidio. Pod sloganom „Žena, život, sloboda“ ljudi su mjesecima izlazili na ulice širom zemlje. Protesti su brutalno ugušeni.

- Po mom mišljenju, pokret ‘Žena, život, sloboda’ pokrenuo je najveću društvenu i kulturnu promjenu u Iranu tokom poslednjih decenija - kaže za DW iranska aktivistkinja za građanska prava, pjesnikinja i književnica Puran Nazemi.

Nazemi je poslednjih godina više puta hapšena zbog svog mirnog zalaganja za prava žena i i dalje živi pod prijetnjom novog krivičnog progona. Ipak, ne namjerava da odustane.

Pokret je od samog početka imao jasne zahtjeve: ukidanje obaveznog hidžaba i prestanak državnog nasilja nad građanima. Jedna od njegovih najvažnijih posledica, smatra Nazemi, jeste to što su mnogi ljudi postali svjesni sopstvene društvene moći.

- Vlasti i dalje koriste fizičko nasilje i povremena hapšenja protiv nas - kaže ona. „Ali nešto suštinski važno se promijenilo.“

Rasprava o strožem zakonu o obaveznom hidžabu

Uprkos ratu sa SAD, pitanje obaveznog pokrivanja glave i dalje je jedna od tema koja zaokuplja iranske političare. Na virtuelnoj sjednici parlamenta 6. septembra više poslanika pozvalo je predsjednika parlamenta Mohamada Bagera Galibafa da sporni zakon o hidžabu proslijedi predsjedniku države na potpisivanje.

Zakon, koji je godinama predmet sporova između različitih državnih institucija, predviđa znatno strože kazne za žene koje krše propise o odijevanju.

Jedan poslanik izjavio je da je „nepoštovanje obaveze pokrivanja postalo duboka rana na tijelu društva“.

- Ni moja majka više ne nosi maramu -  priča za DW jedna sedamnaestogodišnja učenica. - Još je pomalo uplašena i uvijek nosi šal sa sobom, za svaki slučaj. Ja više ni ne razmišljam o tome.

Kao i mnoge druge mlade žene, ona na društvenim mrežama objavljuje fotografije i video-snimke u šarenim suknjama i ljetnjoj odjeći. Za nju je to dio nove svakodnevice.

Takva nova normalnost prije samo nekoliko godina bila je gotovo nezamisliva. Tek nakon protesta iz 2022. mnoge žene počele su otvoreno da ignorišu državne propise i same odlučuju da li će nositi maramu.

Otpor sa dugom istorijom

Otpor iranskih žena nije počeo pokretom „Žena, život, sloboda“. Njegovi korijeni sežu mnogo dalje u prošlost. Važna etapa počela je još prije gotovo dvadeset godina, kaže za DW 68-godišnja aktivistkinja za ženska prava i književnica Mansure Šodžaei.

Ona je Iran napustila 2011. zbog političkih progona, a danas živi u Holandiji.

U septembru 2006. godine zajedno sa drugim aktivistkinjama pokrenula je kampanju „Milion potpisa“. Cilj je bio da se prikupi milion potpisa za izmjenu zakona koji diskriminišu žene.

Kampanja je postala jedan od najvažnijih primjera feminističkog organizovanja i društvene mobilizacije u Iranu.

Aktivistkinje su izlazile na ulice, posjećivale univerzitete, stambene četvrti i privatne domove. Sa građanima su razgovarale o razvodu, starateljstvu nad djecom, naslednom pravu, vrijednosti svjedočenja žena pred sudom i poligamiji.

Od samog početka kampanja je bila izložena snažnoj represiji države. Aktivistkinje su saslušavane, hapšene i krivično gonjene. Mnoge su za svoj angažman platile visoku cijenu. Među njima je i Narges Mohamadi, dobitnica Nobelove nagrade za mir za 2023. godinu.

Drugi, poput Mansure Šodžaei, bili su primorani da napuste zemlju. Među poznatim aktivistkinjama koje su bile izložene državnom pritisku nalaze se i advokatica za ljudska prava Nasrin Sotudeh, kao i dobitnica Nobelove nagrade za mir Širin Ebadi.

Kampanja nikada nije uspjela da prikupi planiranih milion potpisa. Uprkos tome, značajno je promijenila društvenu raspravu o pravnom i društvenom položaju žena u Iranu.

Zbog toga Mansure Šodžaei smatra da pokret „Žena, život, sloboda“ nije potpuni raskid sa prošlošću, već dio dužeg procesa borbe za prava žena i građanske slobode u Iranu, procesa koji traje decenijama i koji je smrću Mahse Amini dobio novi, snažan zamah.