The New York Times: Još uvijek nije do kraja poznato kako djeluju antidepresivi

Simboličan prikaz pacijenta i terapije, ilustracija

-SOPHI MIYOKO GULLBRANTS VIA NYT

Preuzmite našu aplikaciju

PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY

PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU

PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU

SLUŠAJ VIJESTI

The New York Times: Još uvijek nije do kraja poznato kako djeluju antidepresivi

Ministar zdravlja Robert Kenedi Mlađi u fokus zdravstvene politike stavio je postepeno ukidanje terapije, odnosno kontrolisano smanjivanje doze lijeka. Kenedi i drugi kritičari antidepresiva kažu da se ovi ljekovi previše propisuju i da imaju opasne neželjene efekte. Medicinska zajednica, međutim, smatra ih djelotvornim i neophodnim načinom liječenja osoba sa širokim spektrom mentalnih poremećaja, uključujući depresiju, anksioznost i opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Piše Avis Aftab za "Njujork tajms"

U osnovi ove rasprave nalazi se jedno krucijalnije pitanje na koje nauka još nije dala konačan odgovor: kako antidepresivi zapravo djeluju?

Decenijama je znanje javnosti o antidepresivima bilo zasnovano na narativu koji je farmaceutsko oglašavanje popularizovalo devedesetih godina: da oni djeluju tako što ispravljaju hemijski disbalans u mozgu.

Međutim, dokazi iz naučnih istraživanja još od početka dvijehiljaditih godina, ako ne i ranije, jasno pokazuju da antidepresivi ne djeluju na taj način. Ljekari propisuju ove ljekove jer podaci iz višedecenijskih istraživanja i izvještaji pacijenata pokazuju da oni mogu ublažiti probleme sa mentalnim zdravljem. Ipak, ljekari i naučnici nemaju jasno objašnjenje kako u tome uspijevaju. To možda zvuči iznenađujuće, ali isto važi i za mnoge druge vrste ljekova, poput acetaminofena i opštih anestetika.

Uprkos tome, razumijevanje načina na koji antidepresivi djeluju važno je ne samo za informisanje javnosti već i za unapređenje naučnih istraživanja, kako bi se utvrdilo zašto ovi ljekovi nijesu djelotvorni kod svih i kako bi se razvile nove terapije.

Naučnici danas rade na nekoliko obećavajućih objašnjenja. Nijedna hipoteza još nije naučno potvrđena kao konačna, a neke bi već sjutra mogle biti opovrgnute. Ipak, zajedno predstavljaju najpouzdanije objašnjenje koje medicina trenutno ima.

Počnimo od trunke istine u priči o hemijskom disbalansu. Antidepresivi, poput selektivnih inhibitora ponovnog preuzimanja serotonina, poznatih kao SSRI, i drugih ljekova, zaista povećavaju nivo određenih hemijskih supstanci u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Međutim, koliko možemo zaključiti, oni ne ispravljaju nikakav hemijski nedostatak. Umjesto toga, čini se da njihovo blagotvorno dejstvo proizlazi iz niza promjena koje pokreću u nervnim ćelijama, a koje potom mijenjaju aktivnost moždanih neuronskih mreža i obrasce mišljenja.

Čini se da su depresija i anksioznost povezane s promjenama u načinu na koji osoba obrađuje emocionalno značajne informacije. Neutralni izrazi lica počinju da djeluju neodobravajuće i kritički. Lakše se prisjetimo negativnim uspomena nego pozitivnih. Nagrade više ne znače tako puno, a kritika postaje pretjerano bolna. Osobe koje pate od depresije ili anksioznosti često imaju osjećaj da su zarobljene u neprekidnom krugu negativnih misli.

Istraživači sa Univerziteta Oksford pokazali su da antidepresivi mijenjaju način obrade negativnih emocionalnih informacija u pozitivnom smjeru. Ovaj efekat postaje vidljiv prilično brzo nakon što osoba počne da uzima antidepresive: u roku od nekoliko dana, a ponekad i nakon samo jedne doze.

Međutim, sama promjena u načinu na koji osoba obrađuje emocionalne informacije nije dovoljna da je izvuče iz stanja depresije ili anksioznosti. Obično nakon toga slijedi period tokom kojeg osoba ponovo uči kako da doživljava sebe i svijet oko sebe. Kada više ne posmatraju sve kroz negativnu prizmu, mozgovi takvih osoba mogu postepeno da akumuliraju nova, neutralna ili pozitivna iskustva o njima samima i njihovom okruženju.

Okruženje osobe koja uzima ljekove ima ključnu ulogu u ovom procesu ponovnog učenja. Osobe koje imaju veću socijalnu podršku i pozitivne međuljudske odnose, uključujući psihoterapiju, uglavnom imaju više koristi od terapije ljekovima.

Drugi mogući način djelovanja antidepresiva jeste unapređenje neuroplastičnosti, odnosno sposobnosti mozga da reorganizuje svoju strukturu i veze između nervnih ćelija. Dugotrajno liječenje antidepresivima može podstaći moždane hemijske supstance i procese koji doprinose neuroplastičnosti. Smatra se da psihodelici djeluju kao terapija za depresiju i anksioznost, između ostalog, iz sličnog razloga.

Prema ovoj hipotezi, ljekovi otvaraju svojevrsni "prozor" neuroplastičnosti, kroz koji mozak dobija obnovljenu sposobnost da mijenja način na koji su njegove neuronske veze organizovane. Pacijenti koji se liječe antidepresivima često osjećaju da su mentalno prilagodljiviji i da lakše mogu da se oslobode nekorisnih obrazaca razmišljanja. Neki istraživači predložili su da o antidepresivima treba razmišljati kao o sredstvu koje ublažava neku vrstu kognitivnog zatvora.

Dokazi koji se odnose na neuroplastičnost i dalje su predmet rasprave. Ipak, hipoteza da antidepresivi mijenjaju sposobnost mozga da uči iz iskustva tako što podstiču neuroplastičnost ostaje jedno od vodećih objašnjenja njihovog djelovanja.

Poznato je i da antidepresivi mogu izazvati emocionalnu otupljenost kao neželjeni efekat. U jednoj anketi sprovedenoj među više od 700 osoba koje su uzimale antidepresive, gotovo polovina pripisala je emocionalnu otupljenost svojim ljekovima, a oko trećine razmišljalo je o prekidu terapije zbog tog efekta. Osobe koje uzimaju SSRI ljekove, a nemaju zdravstvenih problema, pokazuju manju emocionalnu reakciju na nagrade i neuspjehe.

Neki smatraju da je upravo ova emocionalna otupljenost način na koji antidepresivi djeluju i da ti ljekovi zapravo ne liječe probleme mentalnog zdravlja, već samo prigušuju osjećanja, i pozitivna i negativna. Ova tvrdnja nije dovoljno potkrijepljena dostupnim istraživanjima, ali je moguće da antidepresivi kod nekih pacijenata ipak djeluju tako što u cjelini ublažavaju intenzitet njihovih emocija.

Iako su antidepresivi djelotvorniji od placeba i imaju specifična dejstva, razlika u odnosu na placebo kod prosječnog pacijenta je skromna. Dobri ljekari su toga svjesni i pažljivo pristupaju propisivanju ovih lijekova. Oni grade povjerenje pacijenata, sarađuju s njima, podstiču realističnu nadu u poboljšanje, unaprijed ukazuju na moguće probleme i tokom liječenja održavaju čestu i empatičnu komunikaciju.

Sva ova objašnjenja ne treba nužno posmatrati kao međusobno suprotstavljena, već kao dopunu opisu procesa koji se odvijaju na različitim nivoima i kod različitih ljudi. Zajednička tema većine ovih hipoteza jeste da antidepresivi mijenjaju uslove u kojima ljudi stupaju u interakciju sa svijetom i sopstvenim emocijama.

Antidepresivi mogu učiniti da okolnosti djeluju manje prijeteće, ublažiti osjetljivost na stres i olabaviti krute obrasce mišljenja, omogućavajući ljudima da se iz njih izvuku. Ono na šta ukazuju mnoge od ovih hipoteza jeste da sami ljekovi nijesu dovoljni. Liječenje ljekovima potrebno je dopuniti odgovarajućim psihološkim i socijalnim promjenama.

Antidepresive u ovom kontekstu možemo uporediti s gipsom ili potpornom konstrukcijom: može se ukloniti kada se proces oporavka i obnove završi. Kod osoba koje imaju izolovane epizode depresije, ova strategija daje najbolje rezultate. Kod drugih, čiji su problemi dugotrajni i ukorijenjeni u temperamentu ili okruženju, ljekovi će možda morati da imaju ulogu potpornog stuba – trajnog i neophodnog oslonca koji održava građevinu da stoji.

Članak je objavio "Njujork tajms"

c.2026 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović

Preuzmite našu aplikaciju

PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY

PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU

PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU

Komentari ()

IZBOR UREDNIKA