The New York Times: Kako Avganistanke vode firme pod talibanskom vlašću

Mazar-E-Šarif, Avganistan

Uz procijenjenih dodatnih 120.000 žena koje rade bez licenci, mala preduzeća najčešće zapošljavaju žene, prema podacima Svjetske banke.

Ali taj prividni procvat malo toga čini da prikrije sve manje mogućnosti koje žene imaju u životu.

One koje su sanjale da postanu advokatice, inženjerke ili univerzitetske profesorice okrenule su se izradi tepiha, kozmetici ili stručnom osposobljavanju, jer ne mogu da rade u državnoj upravi, niti u mnogim nevladinim organizacijama.

Takođe ne mogu da vode salone ljepote, da uče za babicu ili kako da pružaju osnovnu zdravstvenu njegu, niti da razgovaraju sa muškim klijentima, dobavljačima ili službenicima u bankama.

Ogromna većina Avganistanki uopšte ne radi, manje od sedam odsto žena u Avganistanu bilo je zaposleno 2024. godine, prema podacima programa Ujedinjenih nacija za razvoj.

Žene koje rade suočavaju se sa sve većim preprekama. Uznemiravanje i hapšenja desetina žena koje je u junu sprovela moralna policija doveli su do rijetkog javnog protesta.

Ipak, dok se Talibani približavaju petoj godišnjici povratka na vlast, Avganistanke su se okrenule preduzetništvu kao jednom od posljednjih načina da izdržavaju svoje porodice i pronađu makar privid društvenog života.

"Jedina preostala nada za žene u Avganistanu je biznis", rekla je Behnaz Saljugi, predstavnica žena vlasnica privatnog posla u provinciji Herat.

Šefica sa 19 godina

Jednog nedavnog jutra, u skladištu u Mazar-e-Šarifu, na sjeveru Avganistana, oko 60 žena vezivalo je i tkalo tepihe pod nadzorom svoje 19-godišnje šefice Nasire Azizi.

Azizi je imala 14 godina kada su se Talibani 2021. godine vratili na vlast i milionima djevojčica poput nje zabranili školovanje nakon šestog razreda. "Pala sam u depresiju", rekla je Azizi o zabrani obrazovanja. "Kod kuće stalno gledate ista lica."

Nasira Azizi (19) u radionici za izradu tepiha kojom upravlja, a koju je pokrenula uz pomoć Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, u Mazar-e-Šarifu, na sjeveru Avganistana, 17. maja 2026. godine

-KIANA HAYERI VIA NYT

Radionica za izradu tepiha otvorila joj je novi svijet. "Ovdje barem ima više tema o kojima možemo da razgovaramo, više motivacije da završimo posao", rekla je.

Azizi je pokrenula biznis uz finansijsku podršku Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, uključujući grant za otvaranje radnih mjesta za Avganistanke koje su posljednjih godina protjerane iz susjednih Irana i Pakistana.

"Čak i prije dolaska Talibana, željela sam da budem preduzetnica", rekla je Azizi.

Sada ima oko 450 radnica u dvije radionice i onih koje rade kod kuće.

Njena dva brata bave se dizajnom tepiha i marketingom. Otac vodi jednu od radionica, gdje muški radnici čiste tepihe prije nego što se prodaju.

Sve ostalo, upravljanje, kadar, finansije, vodi Azizi. "Licenca je na moje ime", rekla je.

"Trebaju nam veće posude"

Rokija Rezai, 21, sanjala je da postane rudarska inženjerka prije nego što su Talibani preuzeli vlast u Avganistanu. Pošto nije mogla da nastavi tim putem, predavala je engleski, ali je talibanska vlada pooštrila kontrolu privatne nastave, pa je broj njenih učenika počeo da opada.

Godine 2022. osnovala je Magnoliju, firmu za proizvodnju sapuna u Heratu, jednom od najvećih gradova u Avganistanu. Poslom izdržava svoju sedmočlanu porodicu.

Miris kurkume širio se njenom radionicom jednog nedavnog popodneva dok je njena majka miješala ključalu, ljepljivu smjesu koja će uskoro postati sapun. U susjednoj prostoriji nizali su se komadi sapuna sa šafranom i bočice ulja crnog kima sa kapaljkama.

Proizvodnja je i dalje skromna; dvije velike metalne posude za kuvanje, bez automatizacije, ali Rezai već razmišlja o Iranu i Tadžikistanu kao narednim tržištima za svoj biznis, koji želi da do 2030. godine pretvori u međunarodni brend. Strastvena čitateljka knjiga o psihologiji i menadžmentu govorila je dok su se iza nje, na zidu, uzdizale dvije desetine sertifikata i diploma stečenih putem interneta.

"Trebaju nam veće posude i neke mašine", rekla je Rezai.

Pčelarka koja prkosi pravilima

Priče o preduzetnicama u Avganistanu dolaze uz bezbroj ograničenja.

Rezai ne može sama da putuje u Kabul, glavni grad, kako bi prodavala sapun. Potreban joj je muški pratilac. Azizi ne može muškim klijentima da reklamira pažnju i preciznost koja se ulaže u izradu tepiha.

Često moraju da se oslanjaju na muževe, očeve ili braću kako bi vodile posao.

Ili prkose talibanskim ograničenjima.

U Heratu, Ghonča Karimi, 39, pčelarka, rekla je da se ponekad oblači kao muškarac kada putuje na periferiju grada kako bi brinula o svojim pčelama.

Pošto njen muž teško pronalazi posao kao nadničar, med koji Karimi proizvodi iz svojih 50 košnica predstavlja značajan dio prihoda porodice. U svom gradu je sada poznata kao pčelarska kraljica Avganistana.

Ali prodaja je naglo pala 2023. godine, kada su joj Talibani naredili da prestane da prima muške klijente u svojoj prodavnici, rekla je.

Dvaput je posljednjih godina izgubila pčele: prvi put nakon dolaska Talibana na vlast, kada su mnoge žene ostajale kod kuće iz straha, a drugi put 2023. godine, kada je provela 20 dana u zatvoru nakon sukoba sa talibanskim zvaničnikom zbog ograničenja za žene.

"Vlada aktivno podržava firme koje vode žene", rekla je Karimi. "A ipak, svakog dana suočavamo se sa sve većim ograničenjima."

"Mogu da upravljam kako hoću"

Avganistanske vlasti tvrde da podstiču žene da pohađaju programe stručnog osposobljavanja, kao i da podstiču kompanije da zapošljavaju više žena, pod uslovom da one poštuju "principe zemlje", prema riječima Samijulaha Ibrahimi, portparola avganistanskog Ministarstva rada i socijalnih pitanja.

Kritičari, međutim, tvrde da te mjere ni izbliza nisu dovoljne.

Kada je upitan o ključnim programima za žene, Ibrahimi je pomenuo "komitet za ekonomsko osnaživanje", za koji je rekao da je ove godine omogućio posao za 26 žena, u zemlji od gotovo 45 miliona stanovnika.

"Naše majke su nam govorile da su naporno radile kako bi naša budućnost bila bolja i mirnija", rekla je Fariba Nuri, vršiteljka dužnosti predsjednice Avganistanske ženske privredne i industrijske komore. "Naša budućnost nije postala ni bolja ni mirnija. Sada isto govorimo svojoj djeci, ali ne mislim da će se to dogoditi."

Porodica i konzervativne vrijednosti predstavljaju stalne prepreke.

Vaheeda Nurzai, 41, rekla je da je godinama trpjela nasilje u porodici od supruga zbog svojih profesionalnih ambicija. Ima master diplomu, ali njen muž, kako kaže, ne zna ni da čita ni da piše.

"Ali nakon borbe postajete kraljica porodice", kazala je. "Sada su sve djevojčice u mojoj porodici u školi, a moja braća kažu: `Moja ćerka treba da bude poput tebe`."

Nurzai sada upravlja sa dvije desetine zaposlenih žena sa oštećenjem sluha u Norveškom avganistanskom komitetu, nevladinoj organizaciji koja promoviše pristup zdravstvenoj zaštiti i ekonomsku uključenost.

A njen muž slijedi njene savjete kada je riječ o obrazovanju njihove dvije ćerke, rekla je.

Rezai je pokrenula Magnoliju u vrijeme kada je njena porodica bila u teškoj finansijskoj situaciji. Njen otac, Čeragali Rezai, ranije je, kako je rekao, doveo nekoliko privatnih firmi do bankrota.

Ipak, tokom dužeg razgovora u porodičnoj kući, Čeragali Rezai je sebi pripisao zasluge za uspjeh brenda.

"Ja sam zadužen za marketing, a to je ono što je najvažnije. Ako je ona televizor, ja sam daljinski i mogu da upravljam kako hoću", rekao je o svojoj ćerki.

Kako se ograničenja gomilaju, neke preduzetnice kažu da rizici poslovanja jednostavno postaju preveliki.

Karimi, pčelarka, bila je u zatvoru kada je njena ćerka imala samo sedam godina. Kada se vratila, ćerka joj je rekla: "Mama, jesu li te stvarno pustili ili ja ovo sanjam?"

Nakon tog događaja, Karimi je rekla: "Rekla sam sebi: `Čak i ako me Talibani udare po glavi, više nikada se neću suprotstaviti`."

Članak je objavio "Njujork tajms"

c.2026 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović