(AUDIO) Branko Mrdak: Umjetnik mora da bude svoj, a ne nečija kopija

Ovaj tekst predstavlja transkript radijske emisije čija je proizvodnja podržana sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija, koja raspodjeljuje Agencija za audio-vizuelne medijske usluge

Najvažnije je prepoznati šta je to što je karakteristično za učenika i njegovati ga, a ne praviti kopije sebe. Umjetnost je u suštini traženje sopstvenog glasa, rekao je akademski slikar i profesor Branko Mrdak, govoreći o umjetničkom nasljeđu, obrazovanju i odrastanju u porodici u kojoj se slikarstvo prenosi kroz tri generacije.

Odrastanje među slikama nije nužno značilo da je slikarstvo za Branka Mrdaka bilo unaprijed određen životni put. Ovaj akademski slikar, profesor Srednje likovne škole "Petar Lubarda" na Cetinju i sin akademskog slikara Dobroslava Miška Mrdaka kaže da je njegov prvi odnos prema crtanju bio jednostavan – to je bio odmor od školskih obaveza. Danas, međutim, iz te porodične priče nastaje zanimljiv niz: tri generacije slikara, ali tri različita umjetnička jezika.

Od prvih dječačkih crteža, preko figuracije i riba, do apstraktnog izraza, Mrdakov put obilježila je uporna potreba da ne postane kopija svog oca. Danas istu slobodu nastoji da ostavi svom sinu Petru, koji je odabrao drugačiji put i razvija se kroz realistički pristup. O ulozi porodice, traganju za ličnim rukopisom, važnosti kritike i odgovornosti profesora prema mladim umjetnicima Mrdak je govorio u emisiji "Đir" radija D+, koju vodi Iva Nešić.

• Kada ste shvatili da slikanje za Vas nije samo nešto što volite, već nešto čime želite da se bavite?

Sjećam se da mi je crtanje u početku bilo neka vrsta odmora od škole i obaveza. Otvorim knjigu o životinjama i pokušam da nacrtam pticu, ribu ili nešto drugo. U stanu u kojem smo živjeli uvijek su bile slike. U tom periodu tu su bili i očevi radovi iz ciklusa "Hibridi", u kojima je spajao dijelove životinja i ljudskog tijela. Gledajući to, pokušavao sam nešto da nacrtam. Tako je sve i počelo.

• Da li ste kao dijete bili svjesni toga da Vam je otac profesionalni slikar?

Znao sam, ali nisam to u najranijem periodu doživljavao na taj način. Idete kao dijete na otvaranje izložbe, ali više ste zbunjeni brojnim ljudima nego što razmišljate o tome zašto su svi tu i šta gledaju. Bio sam povučen i stidljiv, pa mi je bilo neobično to što me toliko ljudi gleda. Tek kasnije sam postao svjestan čime se otac bavio i koliko je njegova umjetnost bila važna. On je bio i pedagog, tako da su u našoj kući i umjetnost i škola bile prisutne kao dio svakodnevice.

• Kada ste odlučili da upišete srednju likovnu školu?

Nisam dugo znao šta ću poslije osnovne škole. Umjetnost me jeste interesovala, ali sam bio prilično zbunjen. Onda sam čuo da se na Cetinju otvara odjeljenje srednje umjetničke škole i tada sam, bukvalno, znao gdje želim da idem. Imao sam podršku roditelja. Majci je, naravno, bilo teško da se njen najmlađi sin odvoji od kuće, ali otac je rekao: Ako on to želi, neka ide. I danas sam im zahvalan na tome.

• Da li je porodica bez rezerve podržavala Vaš izbor?

Jeste. Vjerovatno je na to uticalo i očevo iskustvo. On nije imao potpunu podršku kada je birao svoj put, već je morao prvo da ispuni određene uslove. Završio je dvije godine ekonomije, zatim Pedagošku školu u Nikšiću, a tek poslije upisao akademiju. Vjerovatno je upravo zbog tog iskustva prema meni imao drugačiji odnos. Ako želiš tim putem – idi. Prva generacija, da tako kažem, probija led, a narednima je u nekom smislu lakše. Otac je imao široka interesovanja. Bavio se pedagogijom, umjetnošću, a sjećam se i perioda kada se kod nas okupljao čitav uređivački tim novina "Omladinski pokret". Za trpezarijskim stolom se razgovaralo, uređivalo i pripremale se novine. Tek kasnije sam postao svjestan koliko su sve te stvari bile važne i kakva su se razmišljanja vodila u tom vremenu.

• Kako izgleda umjetničko nasljeđe u porodici Mrdak?

To je jedan od tereta koje nose djeca umjetnika. Otac ima svoj stil, a vi morate da nađete nešto svoje. Suština umjetnosti je da budete vi, a ne kopija oca. To važi i za mene i za mog sina Petra. Jedan važan trenutak desio se dok sam radio u očevom ateljeu. Dobio sam ključ jer je atelje uglavnom bio prazan. Otac mi je, međutim, rekao: "Ima tamo zamka. Moje slike su okačene i počećeš da ličiš na mene." Nisam to u početku shvatio ozbiljno. Ali, nedugo zatim, profesorica Slavica Gvozdenović ušla je u atelje sa mojim ocem, vidjela sliku na štafelaju i pomislila da je on počeo novi rad. To je za mene bio ozbiljan alarm. Nesvjesno sam počeo da ličim na njega i odlučio sam da tim putem više ne idem.

• I tada ste ušli u apstrakciju?

Da. U tom trenutku sam već bio na postdiplomskim studijama u Beogradu. Sa mentorom sam razgovarao o tome kuda dalje. Znao sam samo jedno – da ne mogu ostati u figuraciji na način na koji sam do tada radio. U početku je bilo strašno teško. Kako da slikam nešto što ne vidim? To su bile prave Tantalove muke. A onda sam shvatio da je apstrakcija svuda oko mene. U kamenu, kori drveta, mahovini, lišću... Samo je treba prepoznati. Često fotografišem prirodne strukture, a zatim ih prilagođavam formatu platna ili papira i kroz sopstveni kolorit i senzibilitet gradim sliku.

• Koliko je teško naučiti mladog umjetnika da pronađe sopstveni jezik?

Vrlo je teško, ali to je suština dobrog pedagoškog rada. Profesor treba da prepozna šta je karakteristično za učenika i da to njeguje. Ne da preko učenika preslikava svoj rukopis i pravi kopije sebe. I kod mojih profesora je postojao takav pristup. Kada kažem kod koga sam završio, ljudi ponekad budu iznenađeni jer u mom radu ne vide direktan uticaj tog profesora. To je, po meni, dobar znak. Znači da vam je ostavljen prostor da pronađete sebe. U Srednjoj likovnoj školi na Cetinju učimo učenike da gledaju i da prenose ono što vide. Ali i tu treba prepoznati naznake njihovog rukopisa i njegovati ih, a ne uništavati.

• Šta ste, ipak, preuzeli od oca?

Osjećam i izvjesnu žalost jer nisam iskoristio sve što sam mogao da naučim od njega. Namjerno sam izbjegavao da ga pitam za rješenja u sopstvenom radu jer sam želio da se mučim, razmišljam i sam dođem do odgovora. Govorio sam sebi: ako ne mogu da preskočim neku stepenicu, onda ću ga pitati. Ali, on je iznenada otišao i ostala je ta praznina. Kada ste mladi, mislite da sve znate i da sve možete sami. To ima prednosti, ali ima i svoju cijenu.

• Da li danas sa sinom možete da razgovarate kao kolega sa kolegom?

Mogu, ali se još ne miješam u njegov umjetnički put. On treba da završi akademiju i ne želim da ga zbunjujem. Jedan sistem mu objašnjavaju njegovi profesori, a drugi bih mu možda ja donio. To mu sada ne treba. Mogu da kažem nešto sa anatomske strane, da li je nešto uvjerljivo ili bi moglo drugačije da se riješi, ali ne želim da mu namećem svoj pravac. Poenta je da bude Petar, a ne Branko.

• Može li on da Vam kaže da mu se nešto ne sviđa na Vašoj slici?

Apsolutno. Čak mu i šaljem nove radove i tražim mišljenje. Naravno, fotografija ponekad promijeni utisak, ali mi je važno da mi iskreno kaže šta mu se sviđa, a šta ne. Umjetniku je najteže da svoj rad vidi tuđim očima. Zato mi ne treba samo "bravo, majstore"; treba mi da neko kaže šta po njegovom mišljenju nije dobro i zašto. Onda je na meni da razmislim hoću li to prihvatiti.

• Koliko je za razumijevanje moderne i savremene umjetnosti neophodno obrazovanje?

To je kompleksno pitanje. Dobro je poznavati razvoj umjetnosti, ali tu postoji i stvar opšte kulture i ličnog interesovanja. Najvažnije je da ljudi steknu naviku da idu na izložbe i u muzeje. I kada stanu ispred rada koji im se ne sviđa, treba da se zapitaju: zašto mi se ovo ne sviđa? Ako im se nešto sviđa, neka pokušaju da vide šta je to što ih privlači. Slika se uvijek gradi. Na kraju vidimo fasadu, ali, kao i kod kuće, ispod postoje temelji, konstrukcija i brojni slojevi. Važno je pokušati razumjeti kako je umjetnik došao do onoga što vidimo.

• Ko su umjetnici koji su najviše uticali na Vas?

– Ne mogu izdvojiti samo jednog. Petar Lubarda je, naravno, veoma važan. Kada gledate njegova djela, vidite nevjerovatnu slobodu poteza i način na koji gradi sliku. Dado Đurić je takođe umjetnik čija djela ostavljaju snažan utisak. A od stranih umjetnika, negdje mi je rano pažnju privukao Van Gog. Možda se to ne bi reklo na osnovu mog kolorita, ali me je kod njega privlačila upornost i volja. Ako nešto dovoljno želite, mnogo toga je moguće nadoknaditi radom. Ako nema želje, onda ni škola sama po sebi nije dovoljna.

• Kako danas pristupate nesigurnosti učenika?

Najvažnije je bodriti ih. Najlakše je naći negativno i kritikovati. Ali treba pronaći ono što je dobro i pomoći im da povjeruju u sebe. Često kažem: Nemojte dozvoliti da ja više vjerujem u vas nego vi sami u sebe. Ali samopouzdanje mora biti praćeno radom. Umjetnost je u tom smislu kao sport. Talenat vas može usmjeriti, ali sve ostalo je rad, ponavljanje i vježbanje. Originalnost ne treba tražiti prerano

• Da li se mladi danas više plaše toga da nisu dovoljno talentovani ili toga da moraju biti originalni?

Smatram da ih originalnost ponekad prerano optereti. U srednjoj likovnoj školi nije najvažnije da budete originalni. Škola treba da vas nauči da gledate, da crtate, slikate i razumijete kako se gradi slika i crtež. Originalnost može doći na fakultetu ili poslije njega. Ja sam svoj put pronašao poslije fakulteta i nigdje nisam zakasnio. Neće ni oni. Važno je i da shvate da se rad ne završava kada se završi čas. Crtanje, slikanje ili dizajn traže stalno vježbanje.

• Šta biste poručili djetetu koje voli da crta, a porodica mu govori da od toga nema života?

Ako to zaista voli, neka crta. Takvo dijete će na ovaj ili onaj način uvijek nalaziti put do onoga što ga privlači. Znam ljude koji nisu dobili podršku da upišu umjetničku školu, ali se nikada nisu odrekli umjetnosti. Neko joj se vratio kroz čitanje i praćenje umjetnosti, neko je ostao samouk i slikao kad god ima vremena. Ljubav koju čovjek ima prema umjetnosti u mladosti ne mora nestati samo zato što nije odmah postala profesija.

Prethodne epizode emisije "Đir" pogledajte OVDJE.