Momčilo Otašević za "Dan": Od onoga što jesmo ne možemo pobjeći

Film "Crna truba", debitantnsko ostvarenje režisera Bojana Stijovića nagrađen je na 39. Filmskom festivalu Herceg Novi - Montenegro film festivalu, potvrdivši ne samo snagu priče koju donosi, već i rediteljsko umijeće, autorsku zrelost režisera.

Film je prethodno prikazan u Kirgistanu, filmskom festivalu u Puli, Sinehilu, a 13. septembra će biti prikazan u Srbiji u takmičarskoj selekciji Novi Sad Film Festivala u Kulturnom centru Novog Sada. Nakon toga "Crnu trubu" 17. septembra moći će da pogledati i publika u Leskovcu na festivalu LIFFE – Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije u okviru selekcije Poseban tretman.

Glumac Momčilo Otašević za "Dan": Od onoga što jesmo ne možemo pobjeći

Stijović, Otašević, Bošković

PR Centar

Snazi filma doprinijela je i ekspresivnost glumca Momčila Otaševića, koji oživljava glavni lik, pisca Maksima, koji se iz Zagreba vraća u rodno Grahovo da bi s bratom Nikom riješio ostavinska pitanja. No, naizgled jednostavna situacija, dobija neočekivan obrt kada Maksim nehotice kolima ubija mještanina. Ali, nije spreman da prizna krivicu za počinjeno djelo, i brat mu pomaže da uprkos svemu što je među njima, zataška taj čin. Otašević je lik Maksima donio sugestivno, s velikim psihičkim nabojem koji kao da preliva s filmskog platna na publiku, ne zaboravljajući da u svakom novom kadru i on ponudi novu nijansu, u pokretu, u pogledu, u mimici, balansirajući na liniji između umjetničkog narcisa, racionalnog tipa, iracionalnog pijanca i bespomoćnog seoskog momka, koji ni sam ne zna da li je lovac ili lovina, da li je u banani, ili, ipak da proguta bananu... O filmu, pozorištu, televiziji s Otaševićem smo razgovarali tokom nedavnog hercegnovskog Filmskog festivala.

• Možemo li reći da je "Crna truba" (možda) tipično crnogorski film? Naročito kada je u pitanju odnos među braćom, kao i mentalitetski, gdje se prikazuje da stalno bježimo od onoga što jesmo, a ne možemo pobjeći.

– Ne postoji teoretska šansa da pobjegnemo od onoga što nam je suđeno, pa i kaže se - sve što je moje neće me zaobići. Zaista jesmo u začaranom krugu ovih 70, 80 godina koliko traje ljudski život. I da, dobro ste rekli ovo "braća", jer su rijetki i prelijepi slučajevi toga što podrazumijeva riječ "braća". Ja imam sestru koja je brat, tako se volim šaliti, i moj odnos sa sestrom je odnos iz snova kako brat i sestra mogu biti. Ona zna sve o meni i dalje me voli, a ja nju obožavam. I crnogorska sestra je kao da imaš još jednu majku, ali mlađu.

Ne razumijem sujetu

• Umjetnost - gluma, čini mi se, može da hrani sujetu čovjeku, za razliku od nekih drugih profesija. Kako se riješiti sujete, kako joj ne podleći? Pritom, gluma je profesija, čini se, gdje se morate ogoliti, a opet, ako ste sujetni nema tog ogoljavanja neophodnog za umjetnosti.

– Moramo se ogoljavati stalno. Tako me i profesor glumački vaspitavao - da idemo na krv, znoj i suze i, "do kraja sine" - tako je govorio. Potrebno je i kućno vaspitanje, kao i odgovoran i iskren odnos prema poslu. Jednostavno, volim biti iskren u tome što radim, i volim raditi do kraja, i volim dati sve od sebe, pa onda i ako sam promašio, a znam da sam u tom trenutku dao sve od sebe, pa ako sam mašio, mašio sam. Bože moj, biće bolje drugi put, ali daj da bude do kraja.

Što se sujete tiče, nikad je neću ni shvatiti, ni razumjeti, ni osjetiti. Uvijek sam tu i za svoje kolege i za reditelje. Vazda sam otvoren za saradnju i otvoren sam za to da mi kažeš: "Momo, ovo ne valja ništa. Ovaj dubl sad što si uradio, ovo je najgora gluma koju sam vidio." Okej, poštujem kako želiš, sad neka ide drugi dubl i idemo da radimo, jer je film iznad svih nas, predstava je iznad svih nas. Nismo mi bitni. Nismo ništa bitniji od konduktera, pilota, higijenske radnice, učiteljice. Nismo bitni. Bavimo se ovim poslom, a zato što smo izloženi stvara se slika da je to nešto što je važnije od drugih stvari. Hirurg operiše i spašava živote, ja radim nešto da ljudi osjete katarzu, da ih nasmijem ili rasplačem. I dok sam tu na Zemlji, pokušavam da doprinesem kulturi i nečemu što se meni sviđa i što mislim da znam koliko-toliko da radim, pa ćemo vidjeti dokle ću stići.

• Vratimo se priči o odnosu braće - uprkos svemu braća su spremna i na žrtvu.

– Da, nije skroz do braće, malo je i do imovine. Kad razmislimo, pogledamo, i u Crnoj Gori, i bogami po bivšoj Jugoslaviji, često je raskol između braće radi neke imovine, nekad možda i radi neke žene koja nije prihvaćena u nekoj familiji ili slično. I jeste to arhetipski odnos kada s braćom nešto ne štima. Probali smo da naslikamo to u ovom filmu. I vazda ispadne da je materijalno. Jer ne mogu se dva brata posvađati oko ljubavi, nego oko nekih para ili imovine, kuće, nekih prizemnih, materijalnih, jeftinih stvari, pa neka je to i milion eura.

Nikad ne reci nikad

• Zanimljivo je da Maksim problem - biti u banani, rješava na kraju tako što pojede bananu, protivrječeći tako samom sebi s početka. Kako to objasniti?

– Na početku, dok sam ja arogantni pisac, koji neće da potpisuje svoje knjige, i pametuje o tome kako on piše i onda gledaocu - čitaocu ponudi rješenje - "banana". I on kaže: "I poješćete je? Ne, to bi bilo glupo." I onda je pojedem iz dva zalogaja na kraju. To je karmički momenat, i taj bumerang, tako sam sad to počeo zvati, ti se vrati. Stvarno je istina - "nikad ne reci nikad" i "nikad ne tvrdi nešto". Stani. Nikad ne znaš što će te sad sačekati iza ćoška i kako ćeš se ponašati u toj situaciji koja te iznenadi.

• Popularnost su Vam donijele TV serije, čak i više nego film ili pozorište. One oduzimaju mnogo vremena. Da li Vam nedostaje pozorište i rad na filmu, i kako to rješavate, kako pauzirate od serija?

– Jeste, oduzele su mi TV serije puno života. (Smijeh). Ta tema je začarani krug. Znači, kad kreneš da snimaš TV novelu, znaš da ćeš snimati šest do osam mjeseci. Opet, i dalje se držim pozorišta i držim do njega. Ne tako davno radio sam zadnju Jagoševu predstavu, "Ćelavu pjevačicu", koju stalno igramo. Aktuelan je "Mikelanđelo Buonaroti" po tekstu Krleže, a to je koprodukcija zagrebačke "Gavele" i tivatskog Centra za kulturu, i to sam radio pred kraj snimanja serije. Evo me sada na filmskom festivalu, a već od 15. septembra radim novu predstavu u Crnogorskom narodnom pozorištu. Tako da kad god imam pauzu u snimanju serija, kad god mogu, uporedo uradim nešto što je za moj gušt, za moju ljubav i moju dušu, a to su teatar ili film. Stalno balansiram, a s obzirom na količinu epizoda, imam nekih 25 premijera dosad, što nije loše.

Poslednji kadrovi filma Crna truba

Živana Janjušević

• Zašto Vam je pozorište gušt?

– Prvo, mi smo studirali Fakultet dramskih umjetnosti. Na Akademiji mislim da nisam snimio ni jedan studentski film. Nije me niko ni zvao da glumim u nekom studentskom filmu. Zašto, ne znam, a niti zamjeram. Tako se desilo. Kameru sam vidio negdje na drugoj godini, tad sam počeo snimati filmove i serije, i evo, Bogu hvala, voli me i dalje. Mislim da pozorištu tek slijedi lijepi procvat u ovom vremenu AI-a, tehnologija i čuda. Mislim da će ovo, čemu se stalno vraćam, krv, znoj, suze, sad i odmah - uvijek biti na cijeni. Biće to skupo, ne materijalno, nego, kako je Jagoš govorio - "To je skupo sine. Nemaš dubl. Dođeš, imaš sat i po na sceni, izvoli". I dok sam na sceni može asteroid da pogodi planetu, ja nemam odnos prema tome, ja sam na sceni i samo sam tamo.

Preuzmite našu aplikaciju