Marko Janketić za "Dan": Pozorište je ekskluziva u doba vještačke inteligencije

Vrlo jednostavno, glumac Marko Janketić, s kojim smo nedavno razgovarali na Filmskom festivalu Herceg Novi - Montenegro film festivalu, nakon vrlo uspješne crnogorske premijere Stijovićevog filma. U obje role, Janketić pokazuje kako na izuzetan i vješt način barata širokim dijapazonom glumačkih alata, neprimjetno, ali efektno i suvereno prelazeći i dočaravajući različita stanja likova koje tumači. Očigledno, ne dopuštajući da upadne u fah, niti da podlegne priči, već je on taj koji nosi priču, što je sigurno još i teže kada se u vidu ima da je monodrama "Mrki - nisam ti ispričao" svojevrsna autobiografija, odnosno posveta njegovom ocu, doajenu jugoslovenskog glumišta Mihailu Miši Janketiću. Nakon "Purgatorija" i "Barskog ljetopisa", Janketić će ovu predstavu igrati u Bijelom Polju 15. septembra, 17.9, u Herceg Novom, 18.9. u Mojkovcu, a 19.9. u Podgorici.

Film "Crna truba" donosi žanrovsku mješavinu - triler, porodična drama, crnohumorna komedija, u kojoj Janketić glumi Nika, čovjeka koji je ostao da živi na selu, i koji pomaže bratu (Momčilo Otašević - Maksim), poznatom piscu, koji živi u gradu, da prikrije nehotično ubistvo koje je počinio prilikom dolaska u rodni kraj. U toj komplikovanoj i bezizlaznoj situaciji, odlučuje da prekrši društvene kodekse, norme, zakone, a da bi pomogao bratu. Odlučujući se na takav čin, Niko se odlučuje i na žrtvu, poništavajući društveni moral, on se priklanja etici u kojoj je porodica i krvna veza prva svetinja. S obzirom da je porijeklom iz Crne Gore, i da voli da dođe u Crnu Goru, zanimalo nas je koliko mu je ova tematika bliska, i može li se možda za ovaj film reći da je "tipično crnogorski", a s obzirom na požrtvovanost koju prikazuje kao crnogorsku karakternu crtu.

– "Crna truba" i jeste i nije tipično crnogorski film, što je dobro. Prikazuje i požrtvovanost, ali i moralni svjetonazor i sistem vrijednosti, taj etos koji krasi Crnogorce, i nadam se da ih još uvijek krasi. Svi znamo priču o čojstvu i junaštvu, i principe čojstva i junaštva, i svi znamo kako se to nekad mjerilo. Ovaj film jeste priča koja u centar postavlja moralnu dilemu - da li da se zločin prikrije i tako pomogne bratu, ili da se zločin objelodani i da se brat izda. Nije to laka dilema. To je antička dilema. Dodatno je potcrtana jer je tema koja je u centru postavljena u ruralni dio Crne Gore, gdje važe neke druga pravila, gdje ljudi žive drugačije živote. Jedan brat se odrodio od svog zavičaja, a drugi je ostao tu. Ne misle dobro jedan o drugom... I to može da se prepozna u mnogim sredinama, pa i u Crnoj Gori, i zato mi je bilo dodatno zanimljivo - kaže Janketić u razgovoru za "Dan", napominjući da se često nađe u situaciji kada dođe u zavičaj, na đedovinu, da iako ima dobar odnos s rođacima i kumovima, ipak ne dijele sasvim isti sistem vrijednosti. To je, kaže Janketić, "potpuno normalno jer ne živimo isti način života i, u tom smislu, ovaj film je prepoznatljiv za Crnu Goru".

• Moramo primijetiti da na ovom filmu ima mnogo krupnih kadrova, impresija i izraza lica, Vas i Otaševića. Da li ste zadovoljni time, što je postignuto na taj način?

– Čitav film je slikan iz ruke, ima puno mizan kadrova, i to je bila želja reditelja i direktora fotografije - da stanje svijesti pojačava psihološki naboj, da tajna koju samo njih dvojica znaju bude u izvjesnom smislu pojačana. I nekako je sve i nadrealno, i ima puno alkohola, pa je i stanje svijesti izmijenjeno. Puno se pije, utapa se napetost i bol u alkoholu, pa onda dolazi do otrežnjenja. Inače, mnogo se pije i to ne samo u Crnoj Gori, nego na Balkanu, i to je jedna vrsta subkulture u našim sredinama. Ne može ni jedna slava, ni rođendan, ni rođenje djeteta, ni sahrana, da prođe bez alkohola. Alkohol je indikativna kategorija - ljudi mnogo piju jer ih nešto muči. Muči ih vjekovima, i onda to postane stil života. I nije to samo na Balkanu, to je i u Irskoj, Gruziji, piju i Rusi i Poljaci, Skandinavci - samo što oni vikendom nadoknađuju. I tada se uz pomoć alkohola deaktiviraju neke psihološke bombe, i problem alkoholizma mi je zanimljiv segment filma.

Blagojević: Gluma je pobjeđivanje stida, sve drugo je estrada

• Mislite li da bi AI (vještačka inteligencija) mogla, ili će moći, da dočara sve te ekspresije i sve što jedan čovjek, pa samim tim i jedan glumac, ima u sebi?

– Za sada ne može, da li će moći, ne znam. Dosad me tehnologija mnogo puta demantovala pa ne mogu reći hoće li moći. Ali ono što mogu da kažem jeste da pozorišnoj umjetnosti sve ovo što se dešava sa tehnologijom zapravo ide na ruku. Ljudi će toliko da se užele živog čovjeka kome mogu da osjete dah, kome mogu da vide živo oko. Mislim da će zato pozorište opstati, kao što je opstalo od vremena Aristotela i antičke Grčke. Čak mislim da će pozorište biti ekskluzivnije i traženije. Ne znam, možda naprave neke robote koji će nas zamijeniti.

Mi sad već živimo u vrijeme tehnofašizma. Živimo u vrijeme gdje nas tehnologija polako nadilazi i preuzima neke ljudske osobine, i moram da priznam da me te stvari jako plaše, da sam ustvari zaprepašćen.

Pujić: Umjetnost prati hrabre

• Pretpostavljam da je glumcu, umjetniku, teško stati na scenu, pred publiku, i ogoliti se. Koliko je to još teže ako izvodite monodramu s ličnom pričom, kao što je slučaj s komadom "Mrki - nisam ti ispričao"? Ili je možda baš zato lako?

– Bude teško u samom procesu dok se ne probije led, dok se čovjek ne navikne na to. Zato su selektovane određene priče, da ne bude ni pretenciozno, da ne bude previše, jer to nisu samo moje priče, i samo moja intima, već i mog oca i moje porodice. Zato se pazilo da bude sa mjerom. S druge strane, to je uvijek i atraktivno, ljudi vole da čuju takve priče. Zato imam i atraktivan izbor glumačkih sredstava. Tu je i poezija i pjevanje i muzika i moja lična priča i način kako ja u žanrovskom, stilskom smislu sam oblikovao i to dobro komunicira sa publikom.

• Znači lijepo Vam je kad igrate taj komad?

– Kako da ne, pa to ima i jednu katarzičku ulogu, to su univerzalne teme. Nisam izmislio toplu vodu. Mislim da bezmalo svako od nas ima nekoga ko mu nedostaje, ko više nije tu, sa kojim nije do kraja raščistio ili mu ispričao sve što mu je na duši, ili nije čuo ono što je želio da čuje i mislim da je to potpuno normalno i prirodno, i ljudi se prepoznaju u tome i onda to bude uvijek emotivno, kao da smo na nekoj grupnoj terapiji.