Đurišić za "Dan": Njegoš je isuviše vrijedan da bi služio politici

Stihovi i misli Petra II Petrovića Njegoša, pjesnika, mislioca, vladike, ali i državnika prve polovine 19. vijeka, postali su temelj opšte kulture Crne Gore čini se još za njegovog života. Opšta rasprostranjenost njegove misli u narodu, koja se ogledala nekad, ali i sada u čestoj citiranosti njegovih stihova, učinila je da Njegoš u Crnoj Gori ima poseban oreol. No, ta citatnost, često površna, dovela je i do toga da nerijetko mnogi sami sebi daju za pravo i da ga tumače. Mnoštvo glasova dovodi do kakofonije, a ta buka izaziva i nerazaznatljivost, pa tako i nerazumijevanje Njegoševog književnog stvaralaštva, nerijetko i podjele. Odgovore zato treba potražiti kod onih koji se Njegošem danas bave na akademskom nivou. Jedna od njih je i prof. dr Tatjana Đurišić, profesorka Univerziteta Crne Gore (UCG), koja je angažovana u Institutu Petar II Petrović Njegoš Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), a koja je i predsjednica Organizacionog odbora Njegoševih dana, međunarodnog slavističkog skupa koji organizuje UCG. Tome dodajmo i da je autorka četiri monografije, preko 100 objavljenih naučnih radova, ali i romana "Opuse Dei", zbirke poezije "Politička životinja", kao i knjige polemičkih spisa "Sveto Trojstvo".

• Kako je moguće da danas u Crnoj Gori Petar II Petrović Njegoš i njegovo djelo izazivaju polemike?

– To što Njegoševo djelo danas izaziva brojne polemike samo je potvrda njegovog izvanrednog i svevremenog kvaliteta, jer vrhunska književnost uvijek jeste provokativna i nikad nije jednoznačna poput književnih proizvoda za jednokratnu upotrebu, koji preplavljuju našu savremenost. Čak i oni koji prigovaraju etičkom aspektu Njegoševog stvaralaštva, ne osporavaju njegov estetski kvalitet, jer bi to bilo potpuno uzaludno.

• Zašto i kako je moguće da Njegoš umjesto ujediniteljskog elementa, bude element nerazumijevanja?

– Književni tekstovi, kao i svaki lanac znakova, imaju pragmatičku vrijednost koja se mjeri emotivnim i ideološkim odnosom recipijenta prema tekstu, ali ne bi trebalo da imaju upotrebnu političku vrijednost pa da ujedinjuju ili razjedinjuju. Kad je u pitanju Njegoševo stvaralaštvo, najveći stepen političke zloupotrebe izaziva kontroverzni i dilogični tekst "Gorskog vijenca" koji, posebno u drugoj polovini 20. vijeka, prodire u politički diskurs i postaje ideološka poštapalica i nacionalističko oružje na jeziku populističkih političara, čije je znanje o književnosti više nego skromno. Vjerovatno i nesvjesni štete koju mu nanose, upravo oni koji pokušavaju da Njegoševo stvaralaštvo tumače u tom ujediniteljskom ključu, izazivaju reakciju razjedinjavanja, jer je semiotički učinak bilo koje poruke jako teško pratiti i nemoguće kontrolisati. Naime, vi ne možete pouzdano izmjeriti perlokucijski efekat svoje poruke, to jest njen uticaj na sagovornika, a sve poruke koje u sebi sadrže markirane jezičke sekvence ili citatne jedinice izuzetne mnemoničke i kulturogene snage poput Njegoševih stihova, veoma su rizične, pa je moj savjet političarima da se drže fraza i floskula iz političkog diksursa, jer je Njegoš isuviše vrijedan da bi služio njihovim prizemnim političkim ciljevima.

• Kako je uopšte došlo do politizacije Njegoševog djela, pa se išlo toliko daleko da je proglašavan genocidnim?

– Optužba za genocidnost zaista je najbolesnija u nizu politizovanih, što znači i potpuno nenaučnih i izvitoperenih interpretacija Njegoševog stvaralaštva, a jedan od njenih uzroka jeste citatno aktiviranje, posebno stihova "Gorskog vijenca", u srpskom nacionalističkom diksursu. U "Gorskom vijencu" prikazuje se, i to dramskim sredstvima, agonija kolonizovane kulture, što podrazumijeva artikulaciju i promovisanje otpora i negativnih emocija prema kolonijalnoj sili – Osmanskoj imperiji. Budući da je Njegoš pjesnik izuzetno jake riječi, i artikulacija kolonijalne emocionalnosti u njegovom stihu dostiže veliku ilokucijsku/perlokucijsku snagu, pa su tumači koji ga optužuju za genocidnost previdjeli, svjesno ili nesvjesno, da on pjeva o pravu na slobodu i poziva na otpor moćnoj i svirepoj kolonijalnoj sili. "Gorski vijenac" je estetski proizvod vrhunskog kvaliteta i zato što vam na jednoj od svojih mnogobrojnih ravni značanja otkriva koliko je crnogorska sloboda skupa, jer je zahtijevala prolivanje bratske krvi. Tako kontroverzna tema može zbuniti ljude čije su emocije već uzdrmane svirepim ratnim dešavanjima, a zaneseni političkom (zlo)upotrebom jezika, koja je aktuelna posebno od 90-tih, vrlo lako su skliznuli u prenos stvarnosne logike i kriterijuma na književni tekst, uprljavši tako i sebe i umjetničku ljepotu.      

• Kakva je tu uloga Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Univerziteta, nekih drugih institucija?

– Uloga pomenutih institucija u procesu vrednovanja ne samo Njegoša nego i književnih i kulturnih pojava uopšte treba da bude presudna, jer tumačenja koja emituju najznačajnije naučne ustanove i njihovi predstvanici mora biti naučno utemeljena.

Stoga Univerzitet Crne Gore i jeste organizator Međunarodnog naučnog skupa Njegoševi dani, na kome se promoviše interpretacija Njegoševog stvaralaštva zasnovana upravo na naučnoj metodologiji.

• Što bi trebalo učiniti – potražiti u Njegoševom djelu što bi najširu javnost ponovo okupilo oko njegovih poruka i pouka?

– Oblikovanje stavova najšire javnosti najteži je semiotički poduhvat, tako da bi prvi korak morao da se preduzima u školama, gdje bi se počelo s objašnjenjima o razlikovanju stvarnosti i fikcije, pa došlo do shvatanja da su Njegoševe poruke i pouke umjetničke, da iza njih stoji estetski kvalitet a ne aktuelni politički stavovi koje u njih uporno učitavaju oni što ne znaju ni tri elementarna književnoteorijska pojma. Mi imamo obrnutu situaciju, pa političari diktiraju koji će se Njegoševi stihovi čitati, a koji će biti cenzurisani zbog navodne političke nekorektnosti ili vrijeđanja nacionalnih osjećanja. Stoga se, nažalost, dešava da pojedini studenti "Gorski vijenac" prvi put čitaju tek na studijama. Poezija koja promoviše aktivan otpor zlu ne može biti sporna, čak ni u tom etičkom smislu, tako da je svako cenzurisanje Njegoševog stvaralaštva, koje je posebno aktuelno nakon rata 90-tih, potpuno neprihvatljivo jer, na duže staze, ozbiljno ugrožava funkcionisanje ključnih semiotičkih sistema, poput književnosti i kulture.

• Inicijatorka ste i organizatorka slavističkog skupa Njegoševi dani. Kakva su Vaša iskustva u susretu sa percepcijom Njegoševog djela kada su u pitanju inostrani slavisti, filolozi, književnici...?

– Pošto su učesnici Njegoševih dana po pravilu naučnici, problemi o kojima govorimo ne postoje u komunikaciji s Njegoševim djelom, jer njima ne mora da se objašnjava šta je estetski kvalitet, tako da se u našim zbornicima nalaze veoma vrijedni prilozi njegošologiji, utemeljeni na najsavremenijim metodama nauke o jeziku, književnosti i kulturi.

• Kao univerzitetska profesorka, gdje je po Vama naš obrazovni sistem bio uspješan, a gdje je omanuo kada je u pitanju shvatanje Njegoševog djela, ali i njegova popularizacija kada su u pitanju generacije koje su stasale ili stasavaju u 21. vijeku?

– Nesklonost knjizi i čitanju nameće se kao ključni i globalni problem kulture 21. vijeka, a time treba da se bave nadležne institucije, razvijajući dugoročne strategije usmjerene na sistemsko rješavanje tog problema. Što se tiče crnogorske situacije, zabrinjavajuće je svođenje "Gorskog vijenca" na odlomke i cenzurisanje tzv. politički nekorektnih iskaza, jer kriterijum političke korektnosti ne važi za umjetnički tekst, ni književni niti bilo koji drugi. To bi značilo da vi zabranite slikaru i vajaru da prezentiraju ljudsko tijelo, jer vrijeđaju malograđanski osjećaj za pristojnost, a posljedice tako restriktivnog odnosa prema umjetnosti i stvaranju već trpe neke kulture u svijetu, npr. američka i pojedine evropske, jer konzervativizam i desničarenje dovode do ove vrste izopačenja i cenzurisanja umjetničkog diskursa, koji ne bi smio da bude podložan političkoj kontroli i korigovanju. Uništavanje "neprihvatljivih" knjiga u pojedinim državama svjedoči da je taj proces poodmakao, te da se neke agresivne srednjovjekovne i nacističke prakse mogu prepoznati u savremenom svijetu, što je izuzetno zabrinjavajuće. Najbolji recept je da se svako drži svoga posla i svoje struke, jer iako svi ili većina nas zna da govori, to ne znači da smo stručnjaci za jezik i književnost, da znamo kako znakovi i jezički kodovi funkcionišu, kako se značenja proizvode, šta je estetska informacija i sl. I ja znam šta je srce i šta je bubreg, ali vam ne bih preporučila da kod mene dođete na liječenje.