Vojin Ćetković: Vrijeme `90-ih mi sada djeluje nevino

Brojne su glavne i sporedne filmske, televizijske, kao i pozorišne uloge iza glumca Vojina Ćetkovića. Njegovo glumačko umijeće donijelo mu je i brojne nagrade, kao i ljubav publike i pohvale kritike, nezavisno od žanra koji je igrao. Nedavno je u Podgorici, zajedno s kolegama, igrajući u komadu "Krađa, prekrađa i nekrađa" po tekstu i u režiji prof. Vide Ognjenović, ozvaničio početak rada velike scene Gradskog pozorišta Podgorica u novoj zgradi. Podsjetimo, komad je koprodukcija Gradskog pozorišta i budvanskog Grada teatra, gdje je komad ljetos premijerno izveden, a prof. Ognjenović bila je inspirisana pripovijetkom Stefana Mitrova Ljubiše. Zanimljivo je da, iako je dosad igrao na podgoričkim scenama, Ćetkoviću je ovo prva podgorička premijera. Ističe i da je sa zadovoljstvom igrao u komadu koji je djelo prof. Ognjenović. Jer, ističe, prvi put je profesionalno zaigrao upravo u komadu koji je ona režirala, a ona je i prvi reditelj koji mu je u teatru dao prvu glavnu ulogu.

Ćetković pred premijeru u podgoričkom Gradskom pozorištu

-foto: srđan boljević

• Možemo li "Krađu, prekrađu i nekrađu" da nazovemo tradicionalnim s obzirom na interesovanja prof. Ognjenović za istoriju, kao i djelo Stefana Mitrova Ljubiše?

– Igrao sam u dosta komada koji tretiraju našu lektiru, naša klasična djela. Ognjenović se već nekoliko decenija bavi ovim krajevima, pa tako i Ljubišom, i ona u stvari govori o savremenim problemima, a koji su još tada bili targetirani. Ona to radi kroz arhaični govor, kroz epohu, ali to replici daje neku posebnu melodiju, i blagi otklon od sadašnjosti, a opet, izoštrava vječite teme. I prosto je prelijepo da se čuje ta muzika u samoj replici. Vida je sluhista, i pažljivo bira, tako da monolozi i dijalozi na kraju djeluju kao muzička partitura. I to je veliki izazov, jer Crna Gora ima mnogo narječja. Prvi put govorim ovim narječjem. A svaki glumac voli malo da se odvoji od savremenog tona, savremenog slenga. Glumac voli da govori stih, voli da radi epohu, jer to je veliko olakšanje da ne morate da ubadate duh sadašnjosti, a opet, da možete postavljati pitanja koja su se i tada postavljala kao i danas.

 Ćetković - 90-te‚sada izgledaju naivno 

-foto: srđan boljević

• Kada se radi na tekstu koji govori o istoriji, a čija tema je vrlo aktuelna, kako napraviti otklon od sadašnjosti?

– Ne treba praviti otklon. Mi govorimo tim jezikom, ali kroz savremeni ritam, neku savremenu melodiju. Mi ne oslikavamo to vrijeme. Jednostavno, bavimo se određenim problemom, ovdje su to ljudske slabosti, odnosno šta smo sve spremni da uradimo da bi opravdali neke svoje postupke.

Ćetković kaže da bira s kim će provesti kreativno vrijeme

-foto: srđan boljević

• Znači, ništa se ne mijenja? Hoćemo li ikad biti bolji?

– Ne, jer takve su ljudske slabosti. Tako je otkad postoji ljudski rod, samo su problemi odjenuti u malo drugačije ruho. Forma je drugačija, a čovjekove slabosti su vječne, kao i dobrota.

• Može li čovjek da suzbije slabosti? Dokad se može biti samo pasivni posmatrač?

– Mislim da čovjek treba u osnovnim zajednicama da riješi stvari i odnose. Čak prvo sa samim sobom, a onda unutar svoje porodice, te osnovne ćelije društva. I odatle kreću sve promjene. Ne može drugačije. Jer, kako ću ja bilo šta da promijenim ako nisam promijenio prvo svoj način razmišljanja i svoj odnos prema životu. U suprotnom, onda bi ispalo da ja nešto političarim.

• Kao glumac koji iza sebe ima i veliki broj filmskih uloga, kako ocjenjujete stanje na filmu? Jer, manje se snima u odnosu na bivšu zajedničku državu, kao i na sve veći broj regionalnih koprodukcija.

– Mi nismo više u stanju da radimo velike produkcije, da snimimo "Bitku na Neretvi", spektakle i velike filmove kao nekad. Rijetko ko može da dobije novce za tako nešto. Možda Kusturica, ali tu je presudan njegov međunarodni uticaj. Prosto, i tržište se smanjilo. Ali, pogledajte, u Hrvatskoj su napravili film "Svadba", i dosta je glumaca iz Srbije i Crne Gore u tom filmu, koji je bio apsolutno najgledaniji u prošloj godini. To je prosto čudo, pokrio je cio region. I to jeste put i jeste budućnost - da se ponovo spojimo, ako ni zbog čega onda zbog tržišta. Jer tržišna ekonomija ušla je i u film. Ne možete da napravite film i da film pogleda pet hiljada ljudi, to je neisplativo. Osim ako nije u pitanju velika državna strategija da se snima nešto, a toga je sve manje.

Glumac Vojin Ćetković u Podgorici

-foto: srđan boljević

• Često čujemo da mladim ljudima koji sada počinju da grade karijeru nije lako. Vi ste počinjali `90-ih, i ne možemo reći da je tada bilo lako.

– Nikad nije bilo lako, ali sad s nostalgijom gledam na devedesete, nekako mi djeluju nevino bez obzira na sve što se izdogađalo. To vrijeme djeluje mi nevino u odnosu na ovo. Tad su još uvijek postojali recidivi nekog dobrog društva i stručnjaka i sistema. I to su stvarno bili ljudi od integriteta koji su ostavili dubok trag u kulturama svih ovih naših naroda.

Mladim ljudima je danas teže zato što i dalje mi nismo priznali sebi koliki smo. Svi mislimo da smo mnogo veći nego što jesmo. To je dobro za samopouzdanje, ali, realno, ako pogledate da film ne može više da pogleda milion gledalaca nego 10, 20 hiljada, moramo onda da shvatimo i kakve filmove treba da proizvodimo. Mislim da je naša budućnost u malim produkcijama koje se bave velikim temama kroz priču o malom čovjeku. Recimo, sagledavate jedan rat iz pozicije jedne porodice, jedne osobe.

Glumac Vojin Ćetković

-foto: srđan boljević

• Dugo se o TV serijama nije govorilo pozitivno. Kakvo je Vaše mišljenje, iskustvo?

– Mi smo u Srbiji imali hiper produkciju televizijskih serija, i svi su pričali kako to nije dobro. Međutim, iskristalisalo se ono što valja, i obučili su se mladi ljudi. Mi kao studenti nismo imali mnogo prilike da snimamo, i nismo bili obučeni za film, a to je zanat, tehnika, bez obzira na talenat i umijeće glumca. Tada čak nije bilo poželjno da se snimaju televizijske serije, a sad je prosto velika čast da se snima serija, kao i reklame. Iz te hiperprodukcije serija su izrasli neki jako dobri i ozbiljni mladi glumci, fantastični snimatelji, montažeri. Neki reditelji su tu naučili zanat. Mnogi glumci su napravili i finansijsku bazu da mogu da osnuju porodice. Jer, više država ne daje stanove, ne vodi računa o svojim umjetnicima. Zato mislim da je više pozitivnih, nego negativnih stvari izašlo iz njih.

• Znači, za sve treba vrijeme?

– Moj posao je takav da čovjek mora da bude žestoko strpljiv, ali i da bude spreman. Postoje trenuci kad ne radiš. Meni se desilo da sedam godina ništa nisam radio. Sedam godina, i to kada sam bio vrlo popularan, tražen pod znacima navoda. To se svakom glumcu desi. E, u tim vremenima glumac mora da bude spreman da će jednog dana da se otvore vrata, da se otvori šansa. Mora biti spreman da reaguje, da bude jak i da služi svom cilju.

Ćetković - Ljudske slabosti su konstanta kao i ljudska dobrota

-foto: srđan boljević

• Kako u tom vakuumu opstati, šta glumac radi, kako održava glumačku kondiciju?

– Srećom sam imao neke stare predstave, par njih koje sam igrao i s prijateljima sam napravio dvije male predstave. One su me održavale u životu i održavale u formi. Ali, strašno je da sjedite kući, a posao je takav da mi čekamo sve vrijeme neki poziv. Sve češća je praksa da glumci sami produciraju. Neki to mogu. Probao sam i to, ali ja to ne mogu. Ne mogu dva posla odjednom jer sam prezahtjevan prema sebi. Na dvije stolice nisam u stanju da sjednem. To je poseban dar, i skidam kapu kolegama koje mogu. Zato mladim glumcima uvijek savjetujem da budu strpljivi. Nekom se najplodnije godine dese na početku, nekome pred kraj karijere. To nije toliko važno. Važno je da si na istom putu.