(VIDEO) Marija Vuković u "Optimisti": Mentalni dio skoka uvis ponekad važniji od fizičkog

Visoka 194 centimetra, preskače 198, a granicu od dva metra i dalje vidi kao veliki cilj koji joj je bliži nego ikada.  Njena priča počela je još u petom razredu osnovne škole na Cetinju, kada je nastavnik fizičkog u njoj prepoznao talenat za skok uvis. Tada nije bilo savremenih uslova, vrhunske opreme ni velikih sportskih centara – bilo je dovoljno nekoliko strunjača, letvica i želja da se pokuša.

Dvadeset dvije godine kasnije, Marija Vuković i dalje živi isti san, trenira i priznaje da je skok uvis postao ne samo njen posao već praktično njen život.

Put do velikih rezultata vodio je od Cetinja, preko Bara, Bugarske, Švedske i Luksemburga, sve do Atine, gdje već godinama živi i trenira.

Iako je obišla najveće svjetske stadione, otvoreno govori o tome da atletika u Crnoj Gori i dalje nema uslove kakve bi ozbiljan sport morao da ima. Nedostatak stadiona, opreme i stručnih timova prati atletičare gotovo od prvih treninga pa sve do najvećih takmičenja.

Ali, kako kaže, možda upravo iz takvih okolnosti dolazi i posebna snaga – kada znaš koliko ti toga nedostaje, uspjeh postaje još slađi.

Iza svakog njenog skoka stoje godine ponavljanja, trčanja, teretane, eksplozivnosti i svakodnevnog rada na detaljima. S vremenom je, međutim, naučila jednu važnu stvar – da mnogo više sluša sopstveno tijelo i pronađe ono što zaista odgovara upravo njoj.

Marija otvoreno govori i o pritisku koji postoji na sportistkinje kada je riječ o izgledu i tjelesnoj težini. Poslije godina različitih savjeta i očekivanja, kaže da je pronašla balans u kojem se osjeća najbolje i u kojem njeno tijelo funkcioniše na najvišem nivou.

Ali možda najveća prepreka nije uvijek sama letvica.

Nakon operacije prije dvije godine shvatila je da trening više ne donosi istu radost i da ono poznato sportsko „ćuti, radi i trpi“ više nije dovoljno. Tada je odlučila da potraži pomoć psihologa.

Danas otvoreno kaže da je mentalni dio skoka uvis ponekad važniji od fizičkog. Dešavalo joj se da joj 180 centimetara u glavi izgleda kao dva metra i da letvicu „sruši“ prije nego što uopšte krene u zalet.

Rad sa psihologom pomogao joj je da ponovo spoji glavu i tijelo i da nauči da ne razmišlja o visini, već o onome što može da kontroliše – svom zaletu i svom skoku.

A upravo 198 centimetara donijelo joj je jedan od najemotivnijih trenutaka karijere. Lični rekord stigao je pet godina nakon prethodnog najboljeg rezultata i poslije perioda u kojem je prošla kroz mnogo sumnji, problema i preispitivanja.

Kada je letvica ostala na 198, kaže da je prije svega osjetila zahvalnost – jer nije odustala.

- Željela sam da znam da sam dala sve od sebe - kaže Marija, priznajući da je poslije tog skoka danima gledala snimak i plakala od sreće.

Dva metra ipak ostaju posebna psihološka granica. Samo dva centimetra više, ali u njenoj glavi predstavljaju ulazak u potpuno novu sportsku istoriju.

U razgovoru otkriva i da letvicu više ne doživljava kao protivnika. Poslije toliko godina ona joj je, kako kaže, postala gotovo „drugarica“ sa kojom ponekad u mislima čak i razgovara.

Velike rezultate, međutim, ne prati uvijek i odgovarajuće priznanje kod kuće. Marija smatra da se u Crnoj Gori još uvijek ne razumije dovoljno koliko je teško u atletici uopšte izboriti nastup na Evropskom, Svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama, a tek osvojiti medalju ili godinama ostati u samom svjetskom vrhu.

Posebno je emotivno govorila o tome što je van Crne Gore često nailazila na mnogo jasniju svijest o vrijednosti svojih rezultata nego kod kuće.

Ipak, najveća potvrda joj dolazi kada vidi da njen primjer motiviše mlađe sportistkinje. Kaže da tek kroz njihove poruke postaje svjesna koliko nekome može da znači to što je nastavila da se bori i poslije toliko godina.

Upravo zato vjeruje da svojim primjerom pokazuje da se granice mogu pomjerati i onda kada mnogi misle da je vrijeme za odustajanje.

Njena karijera imala je i finansijski vrlo teške periode. Bilo je trenutaka kada se razmišljalo kako pregurati sa deset eura do sljedeće stipendije, a profesionalna atletika, priznaje, ni izbliza ne donosi novac kakav postoji u mnogim drugim sportovima.

Danas od atletike može da živi, uz podršku Atletskog saveza i Olimpijskog komiteta, ali i dalje vrlo dobro zna koliko sportista mora da se snalazi kada nema sistem kakav imaju njegove kolege iz većih zemalja.

Gdje sebe vidi nakon karijere poslušajte u najnovijoj emisiji Optimiste na Jutjub kanalu Dnevnih novina Dan i portalu Dan.

Prethodne epizode pogledajte OVDJE.