Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (4): Dirljivi oproštaj od vojvode Mirka

Evo kako je izgledala javna žalost povodom smrti Mirka Petrovića, oca knjaza Nikole, i kako su se stvari odigrale:

"Tek što su karantini bili podignuti, vidjelo se kako na Cetinje, svakog dana dolaze stanovnici, muškarci i žene, iz raznih područja Crne Gore vođeni svojim kapetanima, ljudima naoružanim od glave do pete. Kad stignu na vrh planine koje okružuju ravnicu, zaustavljaju se, krste se u čast relikvija Svetog Petra i ispuštaju, prvi put, bolne krike, snažno se udaraju pesnicama u grudi, grebu noktima lice i čupaju izvjesnu količinu kose. Žene se zadovoljavaju plakanjem i kukanjem. U dnu planine, isti spoljni znaci bola počinju. Grupa je onda prolazila polako preko ravnice i kad se približavala crkvi i kad je stigla skoro preko puta stana sadašnjeg vladara, počinjala je da grebe lice, da se udara u grudi i da čupa ponovo šaku kose. Upućivala se zatim naglo ka crkvi u kojoj je položeno tijelo pokojnika i svako je, prije ulaska, ostavljao svoje oružje duž zida. U crkvi je to pripadalo onome koji bi se najviše približio grobu heroja; tu, krici, suze, prizivanja, naivna pitanja upućena pokojniku, kao da je on mogao da razumije i odgovori, trajali su više od četvrt sata; žene su naročito skretale pažnju pretjerivanjem svojih znakova bola; na kraju, kada su snage bile iscrpljene, oči zakrvavljene, lica dovoljno izgrebena, grla osušena jaucima, grupa je izlazila iz crkve u tišini, tiho uzimala svoje oružje, i išla da stane u red, u dvorištu starog dvora. Onda su joj obilno dijelili rakiju i hljeb da bi okrijepili njene snage. Otprilike pola sata zatim, počinjale su žalopojke (tužbe) čije su intonacije i monotonije imale nečeg dirljivog. Žene su izvodile solo partije a pomoćnici su odgovarali. Evo kako su se stvari odigravale: dvije žene obučene u crno, hodajući laganim i odmjerenim korakom, jedna za drugom, pognute glave, izgleda duboko skrušenog, intonirale su, u čast pokojnika, tihu i tužnu ariju, zatim su počinjale seriju deprofundis (posmrtna pjesma, primj. prev.) od kojih je svaka od njih naizmjenično recitovala jedan redak; to je ponekad trajalo dobar sat vremena i tako se ponavljalo svakog dana u toku više od mjesec dana uprkos lošem vremenu; i ako vladar, tužan, gledajući tolike znake bola, nije dao nalog da se prekinu te tužne ceremonije, sva sela Crne Gore, bez izuzetka, dala bi sebi za zadatak da se njihovi stanovnici pošalju da plaču nad grobom njihovog hrabrog vođe."

Crnogorci su praznovjerni i sve se, uistinu, kod njih spaja da bi uzdigli na najviši stepen to raspoloženje svoga duha u natprirodna vjerovanja: njihovo apsolutno neznanje zakona prirode i djelovanje glavnih fizičkih faktora, religija najneprosvećenijih, pjesnička i egzaltirana mašta, poštovanje tradicije, čak i najčudnije, divne priče kojima su, još od djetinjstva, njihove uši bile naviknute. Oni vjeruju u postojanje dobrih i loših duhova (dobra sreća i nesreća; duh čisti i nečisti), pokazujući se na razne načine, čas u obliku zmije čas u obliku noćne svjetlosti ili čas u obliku zaduve. Za njih, šume, stijene, izvori, planine, nijesu izgubili tragove i uspomene tih šarmantnih vila čija ih je mitologija nastanila i vila je zamijenila sva ta poetska iščezla božanstva.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)