Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (2): Odbranom Beograda komandovao ''gvozdeni general''

Arčibald Rajs u nastavku opisuje postupak Živke Đorić, majke 24- godišnjeg sina, ranjenog na frontu, kojoj kao ženi, vidjeli smo u prethodnom broju, nije odobreno da putuje vojničkim vozom kako bi ga obišla: ''Onda se ona rješava da učini veliku žrtvu. Odsjekla je kosu i obukla odijelo svoga sina. Tako prerušena, Živka ide pješice do Aleksinca i tamo uzima voz do Ćuprije. Odatle ona ponovo pješači 150 kilometara koji je razdvajaju od Aranđelovca, gdje se nalazi njezin mali, ranjen u nogu. Živka ima pedeset godina i kaže mi da bi htjela da joj je sin kod kuće, makar i sakat, "da joj zaklopi oči kad bude umirala". Vratiće je kući, ovaj put kao bolničarku.  

Međutim, ako želimo da stignemo u Beograd prije mraka, treba da krenemo putem Mladenovac–Torlak–Beograd. Ne susrijeće se baš mnogo svijeta na ovom putu. Cio pokret je na željezničkoj pruzi. Ipak se po katkad susrijećemo sa seljačkim kolima natovarenim namještajem onih koji bježe iz Beograda. Jedna dvorska kola takođe prenose namještaj iz Dvora u Topolu, kuda se povukao stari Kralj.

Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (1): Srpskog seljaka smatrao svojim bratom

Evo nas na Torlaku, glavnom stanu generala Mihaila Živkovića, kome je povjerena odbrana Beograda i kojega su nazvali "gvozdeni general". Njegove kancelarije su u školskim sobama, dok on sam, kao i njegovi vojnici, stanuje pod šatorom u hrastovoj šumi koju su, kasnije, "Švabe" posjekle. Visok, snažan, strogog držanja, stari vojnik nas ljubazno prima i govori nam o svom teškom zadatku, ali da se ipak nada da će ga uspješno izvesti do kraja, pored svega toga što ima malo trupa i sa nedovoljnim materijalom sa kojim raspolaže. Srbija izlazi iz dva vrlo teška rata i iz jedne ekspedicije koja je bila u stvari treći rat. Njena sredstva su bila utrošena i ona nije imala vremena da ih obnovi. "Ali srpski narod je odnosio pobjede sa još manje sredstava. I ovaj put on će se izvući", rekao mi je on. Boga mi, gledajući sve ove lijepe momke kako pjevaju sjedeći oko vatri, imao sam isto ubjeđenje.

Sada se spuštamo prema Beogradu, već utopljenom u sjenku noći. Evo prvih sasvim mračnih kuća; neprijatelj bi mogao vidjeti svjetlost. Nikoga na ulicama. Beograd je u opsadnom stanju i kafane i restorani zatvaraju se u 20 časova. Naravno da nema nikakvog osvjetljenja na ulicama, ali veličanstven mjesec ipak ih osvjetljava. Po kućama svijet se služi svijećama, jer je austrijsko bombardovanje razrušilo električnu centralu. Našao sam sobu u hotelu "Slavija", koji leži u relativno sigurnoj zoni i gdje granate padaju rijetko.

Sjutradan ujutro, izišao sam rano. Na trgu pred hotelom nalazi se pijaca. Seljanke nude zelen i živinu mnogobrojnim domaćicama i mesari izlažu lijepe čereke mesa. Cijene su normalne. Kilogram mesa se plaća još uvijek 80 para do 1 dinar. Prodavci i kupci ne pokazuju nikakvog straha; čovjek bi mislio da se nalazi usred punog mira. Uostalom, Austro-Mađari su bili dobri. Nijesu uputili nijednu granatu ni preko noći ni jutros.

Prostrana ulica Kralja Milana pusta je. Tu se srijetalo samo malo prolaznika, a gotovo nijedna kola. Što se čovjek više približava sredini varoši, rane od bombardovanja postaju mnogobrojne. Pročelja mnogih kuća nose tragove od šrapnela i, na više mjesta, zidovi su uveliko izbušeni granatama. Od hotela "London" šteta postaje znatnija. Veliki projektili prodrli su pod drvenu kaldrmu i njihova eksplozija je odigla cio drevni pokrov, a da nije odvojila kocke jedne od drugih. Tako je ulica zasijana ogromnim otocima koji mnogo otežavaju prolazak rijetkim kolima.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)