Iz života Crne Gore i Crnogoraca (2): Božije primirje prekida mržnje i osvete

"Neposredno poslije povlačenja egipatske vojske", govorio je moj otac u jednom od njegovih lijepih predavanja na Sorboni,,,proputovao sam kroz pusta sela Peloponeza, bez kuća, bez drveća, bez zasada; išao sam od svetilišta do svetilišta, zatičući ih sva uništena vatrom, i na ulazu u njih pobožno sakupljene kosti onih koji su se žrtvovali za Boga i otadžbinu. Bilo je vrijeme Uskrsa; kada bih na tim pustim putevima sreo nekog rijetkog putnika znate li kako me pozdravljao? Bilo je to bratsko čestitanje koje hrišćani na Istoku upućuju jedni drugima tih dana u godini: Hristos voskrese! Samo te riječi sam čuo u tim grčkim pustinjama, među leševima i žrtvama, kao tračak nade koja se ukazivala ovim ljudima povlašćenim na nesreću".

Je li manje potresno ono što je tako dirnulo moga oca u Moreji opustošenoj prolaskom Ibrahim-pašine vojske od ovog crnogorskog stanovništva, koje je ostalo nesrećno i divlje da bi barem sačuvalo svoju vjeru?

Velika nedjelja i sedmica odmah nakon Vaskrsa za Crnogorce ustanovljava pravo Božije primirje. Sve mržnje, sve osvete se prekidaju, pa čak nema nikakvih pohoda na tursku teritoriju. U utorak nakon Vaskrsa svaka porodica ide na groblje, pali svijeće pokojnicima i provodi dan u molitvama za pokoj njihove duše.

Poslije Božića i Vaskrsa najveći vjerski praznik je Đurđevdan, Dan svetog Ðorđa, zaštitnika ratara. "Kad padne veče", kaže g. Siprijen Rober,,,u danima prije ove svetkovine, sjedeći na vratima roditeljskih koliba, djevojke pjevaju: 'Durđev danče, /kad mi opet dođeš,/ kod matere mene da ne nađeš:/ /jal' udata, jali ukopata; /pre udata nego ukopata!"

Iz života Crne Gore i Crnogoraca (1): Značajna uloga vjerskih praznika

Dolazi dan uoči Durđevdana. Tada udate žene idu da beru proljećne travke, naročito one koje ulaze u sastav ljubavnih napitaka; bacaju ih u vodu zahvaćenu ispod vodeničnog točka, koji simbolizuje točak sreće, a sjutradan u zoru kupaju se u toj vodi, nadajući se da će se podmladiti kao što se podmlađuje priroda čije skrivene sokove na taj način upijaju; zatim zadjenu iza uha ili za pojas stručke novog cvijeća i odlaze u crkvu. Za to vrijeme, svaka glava porodice pred svojim pragom zakolje jagnje koje se peče čitavo za veliku porodičnu gozbu u čast svetog Dorđa, zaštitnika slovenskih plemena i glavnog predstavnika ratara na Istoku. Ovaj praznik, jedan od najpopularnijih kod podunavskih Slovena, pada krajem aprila. On je kao semik kod Rusa namijenjen praznovanju povratka sunca, a istovremeno i poštovanju zadušnica. Od toga dana seljak spava samo na otvorenom, u hangaru ili na čardaku, poljskoj kućici otvorenoj sa svih strana; za njega je ažđaja koju ubija sveti Đorđe pravi crni i ledeni duh zime. Poslije Đurđevdana čobani odlaze sa šatorima i stadima na puste planinske vrhove, a hajduci i klefti u goru.

Pri ovim svetkovinama jedna okolnost je sasvim vrijedna pažnje kod Crnogoraca. Tih dana, kao i svake nedjelje, svo stanovništvo žuri u crkvu, niko ne izostaje, ali ne može se vidjeti nikad, čak ni na Vaskrs, niko ko, da tako kažemo, učestvuje u svetoj tajni pričešća. To potiče od očuvanja drevnih običaja, posve karakterističnom za naravi i običaje Crnogoraca.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)