Jovan Ristić – između dvije političke generacije (10): Protiv krajnosti u političkom djelovanju

Za razliku od ranijih podjela u Srbiji koje su bile, prije svega, dinastičke prirode, nakon Svetoandrejske skupštine u prvom planu našle su se političke. Ristiću je bilo jasno da je nakon 1858. godine došlo do restauracije koja "nije bila samo lična već i načelna". Već je opisan gotovo istovjetan razvojni put koji su imali Ristić i najvažniji predstavnici svetoandrejaca. Samim tim, ideološke razlike između njih nijesu ni mogle da budu velike. Dobrim dijelom je na njih uticalo iskustvo rada u državnoj službi nakon njihovog povratka iz inostranstva. Ristić je za razliku od većine svojih vršnjaka imao nešto više praktičnog iskustva i rada u državnim institucijama. Pritom, treba uzeti u obzir da je najveći dio vremena proveo u resoru unutrašnjih djela. Činjenica je da je Ristić postao vješt tehnokrata. Po Slobodanu Jovanoviću, to je zato jer se nalazio pod "Garašaninovom strogom birokratskom školom", iako je Garašanin bio Ristićev nadređeni u resoru unutrašnjih djela svega nekoliko mjeseci.

Kao i kod svetoandrejaca, i za Ristića su narodnost, jednakost i sloboda, kao univerzalne vrijednosti koje je sa sobom donijela Francuska revolucija 1789. godine, bili osnovni ideali koje je isticao. Za njega je narodnost počivala na narodnom suverenitetu, a ova nije mogla da postoji bez slobode i jednakosti. Odnos slobode i poretka jeste ključna tema u Ristićevim spisima iz 1860. godine. Postojala je izvjesna razlika u tumačenju ovih pojmova. Vladimir Jovanović, koji je uz Jevrema Grujića, prihvaćen kao najznačajniji ideolog svetoandrejskog liberalizma, pod slobodom je podrazumijevao da je svako vlastan za sebe, te da sloboda jednog ne može da ugrozi slobodu drugog. Ristić se oko posljednjeg nije složio. Smatrao je da sloboda mora ići sa "razumnim ograničenjem", unaprijed svjestan protivurječnosti tog stava. Zato je istakao zakonitost kao osnovi garant svake slobode i jednakosti. Uređena narodna skupština, ministarska odgovornost, sloboda štampe, sloboda govora, nezavisnost sudova i nepokretnost sudija, građanske slobode bila su osnovna načela koja su isticali Grujić i Jovanović, ali i Ristić u pomenutim spisima. Takođe, kao pripadnicima generacije koju je formirala revolucija 1848. godine, za njih je spoljašnja sloboda, koja je bila označena pod sintagmom "ujedinjenja i oslobođenja", bila jedan od osnovnih ideala.

Jovan Ristić – između dvije političke generacije (9): Između ''mladih'' i ''starih'' bio između

Osnovna razlika koja je postojala između Jovana Ristića i svetoandrejaca bila je "mjera i vrijeme u aplikaciji načela". Ristić je insistirao na reformama koje su bile u "duhu vremena", do kojih se dolazilo smotreno, razborito, prirodnim putem, jer su samo takve "mudre i plodne", nasuprot onih koje dolaze silom i potresom, koje su "buna i prevrat", i koje "ruše i obaraju". [...]

Politika umjerenog liberalizma, "korak po korak", lišena krajnosti u političkom djelovanju, postala je njegovo osnovno načelo. Zbog toga je pitanje karaktera narodnog predstavništva bilo najvažnije oko koga su se lomila njihova ideološka koplja. Prihvatajući kao i ostali svetoandrejci skupštinu kao patrijarhalnu tradiciju srpskog naroda, Ristiću nije bila prihvatljiva onakva kakvom su je pedesetih i šezdesetih predlagali Jevrem Grujić i Vladimir Jovanović. Strahovao je da se takvo predstavništvo ne pretvori u "despotizam mase bez odgovornosti", te stalan izvor nereda. Bila je to linija preko koje Ristić nikada nije želio da pređe.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)