Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (2): Oproštaj kćerke od umrle majke

Jedna jadna djevojka prati sanduk u koji su upravo zatvorili njenu majku i izliva tako svoj bol uzvicima ispunjenim jecajima:

"Majko moja, dušo moja; moja majko, moje blago; moja majko, moja zaštito; majko moja, moj ukrasu; majko moja, moja radosti; majko moja, moj živote; majko moja, majko moja. 

Tri dana sam bila uz tebe, tri dana te njegovala, tri dana te tješila; slušala sam te cijelog mog života a ti si bila dosta okrutna što si me napustila. Samu me ovdje ostavljaš kao jadno siroče.

Avaj! Odnose mi je, vode mi je u njen vječni odmor; odnose mi je, odnose mi je! Idite polako, idite polako, čekajte; ne idite tako brzo, čekajte, ne nosite tako brzo moju majku!

Oh! pogledaj me, pogledaj me; gledaj ovu nesrećnicu kako plače, gledaj ovu jadnu nesrećnicu. Ah, ti je više ne gledaš, ti nastavljaš tvoj put.

O! Rođena sam za nesreću! Moj brate, brate moj, sada se navršava šesta godina otkad si me ostavio, ali moja majka mi je ostala, a sada mi je i ona oteta, niko mi više ne ostaje. Ja sam jadna napuštena, suviše nesrećna. Dala bih sve svoje blago, dala bih cio svijet, žrtvovala bih život svoj, život i dušu ali je uzalud, ludim, odnose mi je. Oh! Nesrećnica! Oh! Zaista nesrećnica!

Sve sam izgubila, izgubila sam moje blago, moju radost, moj život, izgubila sam moju dušu, izgubila sam moju majku, moju dragu majku!

Kako ću kući da se vratim? Šta ću sama da radim? Kome ću da uputim moje riječi? Niko mi neće odgovoriti, ostaću napuštena, plačući neprestano. Uvijek ću zvati moju majku, a ona mi neće više odgovarati...

Zvono te zove, sveštenik moli za tebe, a mi te oplakujemo. Grob je otvoren, ah! Položiće te u zemlju! Molim vas, ne činite to tako brzo; ne mogu više da plačem, ne mogu više da poljubim moju majku."

Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (1): Grebanje lica i čupanje kose sebi

Pojanje se smijenilo oko pokojnika, na njegovim grudima leži raspeće i relikvije, dok su na zidu obješene slike Bogorodice i svetaca, dok na drvenom krevetu gori nekoliko svijeća od voska. Noć se spušta a da ne prekida jadikovke i molitve i pogrebno sijelo se održava najčešće u brojnom društvu. I da san ne bi suviše otežao kapke, priče i besjede se smjenjuju sa pijenjem rakije i ako nije više dozvoljeno da se pije u zdravlje roditelja i prijatelja, bar se može piti za spas njegove duše. Kad svane, počeće posjete saučešća a sa njima krici i jauci.

Ako je smrt zadesila ratnika, njegova udovica drži struku pokojnika ispred vrata i na njoj kapu i njegovo oružje. Pred ovim tužnim trofejem, koji će možda čuvati u toku mnogih generacija herojskih uspomena, ona počinje, sa drugim ženama, da hvali pokojnika, čekajući vrijeme kad će se cijela povorka okupiti za posljednji svečani obred. Međutim, iz susjednih sela stižu gorštaci koje su zvali zbog rođaštva ili prijateljstva. Njihove živahne grupe su jedva čule posmrtnu pjesmu i primijetile pred vratima pogrebne pripreme, kada se svi zaustavljaju, skidaju kape i odgovaraju na glas ženâ svečanim uzvicima u slavu pokojnika. Od intervala do intervala, odgovara se jednoličnim prekinutim kukanjem sve dok na kraju, kad stignu ispred kuće umrlog, nakon što su ožalošćenoj udovici izjavili izraze saučešća koje joj duguju, dodaju bolu uobičajenu utjehu opšteg pijenja (vina i rakije).

Ponašanje ženâ je pobožnije i svečanije kad idu u neko selo gdje ih zovu da ispune pogrebne obaveze (tužbalice, primj. prev.).

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)