Optuženi na računima kriju milione, a u sudnici glume ludilo

U postupcima organizovanog kriminala, korupcije i ratnih zločina koji se vode pred Specijalnim odjeljenjem Višeg suda u Podgorici često se ukaže potreba da se u odnosu na pojedine okrivljene obavi psihijatrijsko vještačenje koje se povjerava vještaku neuropsihijatrijske struke, a nerijetko i timu vještaka.

Stiče se utisak da su u poslednje vrijeme ovi zahtjevi učestali – da li zbog brojnosti predmeta ili težine djela zbog kojih se okrivljenima sudi, ali se s pravom postavlja pitanje da li se ovaj institut zloupotrebljava i da li su ti zahtjevi zaista uzrokovani stvarnim psihičkim problemima, ili, pak, pojedini okrivljeni simuliraju teško psihičko stanje kako bi izbjegli robiju i spasili višemilionsku imovinu stečenu kriminalnim aktivnostima. Takvim procesnim manevrima i naglim pogoršanjem psihičkog stanja u drugi plan se često potiskuju dokazi protiv okrivljenih.

I dok se običnom čoveku vrti u glavi od iznosa koji se pominju u optužnicama, optuženima se izgleda "zavrti u glavi" čim kroče u sudnicu. Kada ih dokazi pritjeraju uza zid, a višedecenijska robija postane realnost, odjednom se svi sjete psihijatara. Tako okrivljeni organizatori ili pripadnici kriminalnih grupa, vrlo često podučeni od svojih advokata, svoje milionske račune u inostranstvu često brane napadima amnezije i naglim pogoršanjima psihičkog stanja. Njihov jedini cilj je da na taj način izbjegnu rešetke, da se proglase za neuračunljive i, što je najvažnije, da sačuvaju bogatstvo, koje bi država u regularnom postupku oduzela.

I dok stručnjaci psihijatrijske struke pokušavaju da razluče ko je zaista bolestan, a ko samo glumi bolest, javnost se s pravom pita kako su bili potpuno zdravi dok su okretali milione, a razum ih je izdao tek pred sudom

Profesor prava Velimir Rakočević, analizirajući ovu pojavu, razbija predrasude o tome da su počinioci teških djela po pravilu bolesni. On u izjavi za "Dan" ističe da je najveći broj učinilaca krivičnih djela uračunljiv, odnosno potpuno normalan sa psihičkog stanovišta, i da do sada naučno nije utvrđena nikakva uzročna veza između zločinačkog ponašanja i duševnih poremećaja.

Optuženi na računima kriju milione, a u sudnici glume ludilo

Velimir Rakočević

– Može se pouzdano tvrditi da učinioce krivičnih djela karakteriše devijantno i delinkventno ponašanje generisano odsustvom morala, poremećenog sistema vrijednosti i kriminalnih ciljeva, ali naučno je neutemeljeno da svakog zločinca treba proglasiti ludim. Statistika pokazuje da je učešće osoba sa mentalnim poremećajima u ukupnom kriminalitetu zapravo beznačajno – ukazuje naš sagovornik.

Kako pojašnjava, ako se nekome djelo ne može pripisati u krivicu, onda nema krivičnog djela, tj. njegovog subjektivnog elementa, što znači da ukoliko je neko lice učinilo krivično djelo u stanju neuračunljivosti ne može biti smatrano krivim.

– To su rjeđi slučajevi u praksi. U tim slučajevima nije moguće licu izreći kaznu, već samo mjeru bezbjednosti radi liječenja. Upravo tu mjeru okrivljeni pokušavaju izdejstvovati kako bi u jednom trenutku, kada sud procijeni da je potreba prestala, izašli na slobodu – kazao je Rakočević.

Po riječima advokata Nebojše Asanovića, kao i u svakoj drugoj sferi, i ovdje su moguće zloupotrebe od strane svih subjekata, kako od onih koji iz raznoraznih razloga simuliraju takve bolesti, tako i od vještaka ili svakog drugog učesnika u postupku. Međutim, kako ističe, ukoliko sud tako nešto primijeti, u obavezi je da o tome obavijesti nadležno tužilaštvo, koje će onda u propisanom postupku provjeriti sve sumnjivo i zavisno od rezultata postupka donijeti odgovarajuću odluku.

Nebojša Asanović

Dan

Asanović precizno povlači granicu između medicinskih stanja koja se često miješaju u sudnici.

– Mora se praviti jasna razlika između duševne bolesti i duševnog bola. Glavna razlika leži u tome što je duševna bolest klinička dijagnoza koja zahtijeva liječenje, dok je duševni bol subjektivni osjećaj patnje koji može, ali ne mora biti simptom bolesti. Po definiciji, duševna bolest je mentalni poremećaj koji čini skup simptoma koji značajno ometaju svakodnevno funkcionisanje, mišljenje i ponašanje, poput šizofrenije, bipolarnog poremećaja ili teške kliničke depresije – pojašnjava advokat.

Vještaci moraju biti na visini zadatka

Da bi neko bio oslobođen odgovornosti, vještaci neuropsihijatri moraju potvrditi da je u trenutku izvršenja krivičnog djela postojalo trajno ili privremeno duševno oboljenje zbog kojeg lice nije moglo da shvati značaj svog djela i upravlja svojim postupcima. Ovdje je ključna uloga vještaka, koji moraju biti na visini zadatka i ne smiju podleći pritiscima. Šanse za zloupotrebe biće minimalne samo ako svako u lancu – od tužilaštva do ljekara – radi profesionalno, jer glumljenje ludila ne smije biti sigurna kuća za skrivene milione i nekažnjene zločine, ističe Rakočević.

S druge strane, kako dodaje, duševni bol je neprijatno emocionalno i psihičko iskustvo koje nastaje kao reakcija na gubitak, stres ili traumu.

– Duševni bol može biti prolazan i predstavlja prirodnu reakciju na životne događaje. U pravnom sistemu, duševni bol se često razmatra samo kao osnov za naknadu nematerijalne štete, a ne kao osnov za izbjegavanje krivice – objašnjava Asanović.

Odbrana tvrdi da je Kašćelan duševno obolio: "Sudija, osjećam se kao da je struja u meni"

Ukazuje da je poseban fokus u sudskim postupcima na stanju "bitno smanjene uračunljivosti".

– To je prelazna faza između potpune uračunljivosti i neuračunljivosti. U ovom slučaju, učinilac je i dalje krivično odgovoran, ali mu zakon dozvoljava mogućnost blažeg kažnjavanja – rekao je Asanović za "Dan".

Preuzmite našu aplikaciju