Natali Toči za "Dan": Crna Gora ne smije biti žrtva tuđih kriza i blokade proširenja EU

Brisel ozbiljno računa na prijem Crne Gore, ali bi bilo neprihvatljivo da nove članice trajno imaju manje prava od postojećih, kaže Natali Toči, politikolog iz Italije i jedan od najcjenjenijih evropskih stručnjaka za međunarodne odnose.

– Ako bi Crna Gora bila zaustavljena zbog problema na koje ne može da utiče, ti spoljašnji razlozi najvjerovatnije bi poslužili kao paravan i izgovor za blokiranje proširenja u cjelini. Članstvo Crne Gore moglo bi predstavljati tračak nade za region, posebno za Srbiju i Kosovo – rekla je Toči u ekskluzivnom intervjuu za "Dan".

Natali Toči je direktorka Instituta za međunarodne odnose (IAI) u Rimu, a ranije je savjetovala visoku predstavnicu EU za spoljnu politiku Federiku Mogerini. Bavi se evropskom bezbjednošću, proširenjem EU, geopolitikom i odnosima Evrope sa velikim svjetskim silama.

Crna Gora namjerava da postane članica Evropske unije 2028. godine. Da li je taj rok politički i institucionalno realan ili bi konačna odluka, uprkos napretku u pristupnim pregovorima, ponovo mogla biti odložena?

Sasvim je realno da Crna Gora do tada završi pristupne pregovore, a možda čak i da potpiše pristupni ugovor. Zapravo, planirano je da zemlja to učini, a to ostaje ambicija ne samo Podgorice, već i Brisela. Da li će sve države članice do tada uspjeti da ratifikuju ugovor, sasvim je drugo pitanje. To pitanje je suštinski političko. Ono daleko prevazilazi tehničke aspekte pristupnog procesa, pa čak i proširenja uopšte, i zavisi od unutrašnjih političkih prilika u evropskim državama. To nije lako. Ali, već je ostvarivano ranije i nema razloga da se ne ponovi.

Evropska komisija već je predstavila finansijski paket za pristupanje Crne Gore, a započet je i rad na nacrtu pristupnog ugovora. Pokazuju li ti koraci stvarnu političku spremnost EU da primi Crnu Goru, ili najveće prepreke tek predstoje?

Apsolutno. Kao što sam rekla, institucije EU, a naročito ova Evropska komisija, u potpunosti su posvećene tom procesu i prepoznaju njegov politički i geopolitički značaj. Uključivanje Crne Gore u naredni višegodišnji finansijski okvir EU predstavlja dodatni dokaz za to. Komisija time poručuje ne samo da je posvećena pristupanju Crne Gore i da radi na tome, već i da vjeruje da će se ono zaista dogoditi. Preostale prepreke uglavnom su unutrašnje i političke prirode, ali ne toliko u Crnoj Gori koliko u državama članicama EU, počev od onih u kojima će se tokom naredne godine održati izbori, kao što su Španija, Francuska, Poljska i Grčka.

PES: Ko ne glasa za ustavne izmjene, preuzima odgovornost za usporavanje borbe protiv korupcije i evropskog puta

Brisel razmatra dodatne zaštitne mehanizme za buduće članice, uključujući mogućnost suspenzije određenih prava u slučaju kršenja demokratskih standarda. Može li Crna Gora postati punopravna članica EU, a da pritom ima manje prava od postojećih država članica?

Čvrsto vjerujem da zaštitne mehanizme treba uspostaviti, i to ne samo za nove članice, već za sve. Nedavna istorija, nažalost, pokazuje da demokratija nije jednosmjerna ulica: ona može nazadovati jednako kao što može i napredovati. EU je sa zakašnjenjem počela da uslovljavanje poštovanjem vladavine prava uključuje u sve svoje instrumente finansiranja, a njeni mehanizmi zaštite demokratije i dalje su preslabi. Ono što nije prihvatljivo jeste da se takvi mehanizmi neograničeno primjenjuju na jednu grupu država članica, a ne i na druge. Oni se mogu primjenjivati privremeno, ali ono što je zaista potrebno jeste da postanu sastavni dio sistema cijele Evropske unije. Demokratski problemi ne pogađaju samo zemlje kandidate i buduće članice, već sve nas.

Evropska unija insistira na vladavini prava i borbi protiv korupcije. U kojoj mjeri su reforme u Crnoj Gori suštinske, a u kojoj se političke elite samo prilagođavaju zahtjevima Brisela kako bi formalno ispunile uslove za članstvo?

Posmatrano sa distance, čini se da Crna Gora ozbiljno pristupa reformama i da one imaju suštinski karakter. Naravno, neizbježno postoji i element prilagođavanja zahtjevima Brisela, ali upravo se u tome sastoji pristupni proces, i to ne mora nužno biti loše. Naprotiv, upravo to pokreće zemlju naprijed. Kao što sam već pomenula, pravo pitanje jeste kako učvrstiti te reforme i obezbijediti njihovu dugoročnu održivost, uključujući i period nakon što Crna Gora postane članica EU.

Mogu li neriješeni odnosi Srbije i Kosova, zajedno sa političkim tenzijama u Bosni i Hercegovini, ugroziti evropsku perspektivu čitavog Zapadnog Balkana? Ima li EU dovoljno uticaja da spriječi nove ozbiljne krize u regionu?

I da i ne. Problemi na Zapadnom Balkanu svakako utiču na opštu atmosferu u Evropskoj uniji kada je riječ o proširenju. Ali ti problemi neće nestati ako Zapadni Balkan ostane izvan EU. Naprotiv, oni će se produbljivati i pogoršavati. Članstvo Crne Gore moglo bi predstavljati tračak nade za region, posebno za Srbiju i Kosovo. To je oduvijek bio jedan od glavnih argumenata u prilog proširenju. Osim toga, proširenje se zasniva na zaslugama i o njemu se odlučuje pojedinačno, za svaku zemlju. Ako bi Crna Gora bila zaustavljena zbog problema na koje ne može da utiče, ti spoljašnji razlozi najvjerovatnije bi poslužili kao paravan i izgovor za blokiranje proširenja u cjelini.