Hladni mir

Piše: Nikola Banićević

U februaru 1972. godine američki predsjednik Ričard Nikson sletio je u Peking u ledeno, sivo poslijepodne. Na pisti nije bilo mase, nema spontanih povika, nema posebnog protokola, samo strogo kontrolisana tišina i red. Bio je to ulazak u srce NR Kine. Odmah nakon ceremonije, konvoj crnih limuzina krenuo je kroz Peking. Grad je djelovao nestvarno tih. Sve je bilo podređeno jednom događaju, kao da se istorija odvija u strogo režiranoj sceni. Kasno u noć stigla je neočekivana poruka. Kineski predsjednik Mao Cedung želi da vidi Niksona nasamo. Bez velikog državnog ceremonijala, američki predsjednik je došao u Džungnanhaj, u Maoovu rezidenciju. Sastanak je bio kratak, gotovo intiman u političkom smislu. Dvije stolice, dva sistema i tišina. Mao je bio čovjek u godinama, povučen iz svakodnevne politike, ali njegova prisutnost je i dalje nosila autoritet čitave kineske revolucije. Nikson, čovjek koji je politički odrastao na antikomunizmu, sjedio je naspram simbola ideološkog svijeta koji je godinama osporavao. U toj tišini nije bilo pobjednika, ali je bilo jasno da se svijet mijenja.

Nuklearna prašina

Prošle su 54 godine od Niksonove do druge posjete predsjednika Donalda Trampa kini. Njegov susret sa kineskim predsjednikom Si Đinping nije donio spektakularne sporazume, ali je otvorio mnogo važnije pitanje: ulazi li svijet u novu fazu "hladnog mira" između dvije najveće sile savremenog međunarodnog poretka? Upravo u toj tišini krije se stvarni značaj ovog susreta. Za razliku od Trampove prve posjete Pekingu 2017. godine, kada je NR Kina još uvijek pokušavala izbjeći otvorenu konfrontaciju sa SAD, današnji Peking nastupa sa znatno više samopouzdanja. NR Kina više nije samo "fabrika svijeta", već država koja želi da oblikuje međunarodni poredak prema vlastitim interesima – od tehnologije i trgovine do bezbjednosti i globalne infrastrukture. Tramp je ovoga puta došao u NR Kinu ne kao lider nesporne supersile, već kao predsjednik države koja prvi put nakon kraja Hladnog rata mora dijeliti globalni prostor sa gotovo ravnopravnim rivalom. Otuda i činjenica da susret nije bio fokusiran na partnerstvo, već na upravljanje rivalstvom. To je vjerovatno i najvažniji geopolitički zaključak samita. Vašington i Peking više ne pokušavaju da izgrade međusobno povjerenje u klasičnom smislu. Cilj je postao mnogo pragmatičniji: spriječiti da ekonomski rat, tehnološka konfrontacija i sukobi interesa oko Tajvana prerastu u direktni vojni sukob. Posebno je zanimljivo što je Tramp tokom posjete nastupao mnogo umjerenije nego tokom prethodnih godina. Retorika trgovinskog rata gotovo da je nestala iz prvog plana, dok su dominirali govori o stabilnosti, ekonomskim vezama i "odgovornom upravljanju odnosima". To pokazuje da čak i političari koji su godinama gradili popularnost na oštrom odnosu prema NR Kini danas sve više shvataju realnost međunarodnog poretka. Potpuna ekonomska i geopolitička izolacija Pekinga više nije moguća bez ozbiljnih posljedica po same SAD.

Nikola Banićević

Arhiva

Ipak, iza diplomatske koreografije ostala su otvorena sva ključna pitanja savremenog svijeta. Tajvan ostaje potencijalno najopasnija tačka međunarodne politike. Južno kinesko more postaje prostor militarizacije. Borba za dominaciju u oblasti vještačke inteligencije i poluprovodnika prerasta u tehnološki hladni rat. Paralelno s tim, ratovi na Bliskom istoku i odnosi sa Iranom dodatno komplikuju američko-kineske odnose, jer obje sile pokušavaju očuvati vlastite energetske i strateške interese. Upravo zato ovaj susret više podsjeća na pregovore dvije imperijalne sile koje pokušavaju definisati granice međusobnog nadmetanja nego na klasični diplomatski samit. Svijet danas ne ulazi u eru stabilnog multipolarizma, već u period kontrolisane nestabilnosti, gdje će mir zavisiti od sposobnosti velikih sila da upravljaju krizama koje same proizvode. Možda je upravo to i najvažnija poruka Trampove posjete NR Kini. XXI vijek neće obilježiti potpuna dominacija jedne sile, već dugotrajna i neizvjesna borba za oblikovanje novog svjetskog poretka između Vašingtona i Pekinga.

Od Niksonovog dolaska u Peking 1972. godine do nedavnog susreta u istom gradu protekle su 54 godine, ali je logika ostala ista. Veliki dolaze da ne bi izgubili kontrolu nad svijetom koji im izmiče. Ono što je Nikson otvorio kao vrata nove ravnoteže, Tramp danas pokušava da drži zatvorenim u eri kada se ta ravnoteža već pretvorila u rivalstvo bez garancija. Između te dvije slike stoji pola vijeka istorije i isti nepromijenjeni osjećaj da se svjetski poredak uvijek prelama u snažnom Pekingu.

Autor je doktor političkih nauka, predavač na Univerzitetu "Donja Gorica"