Nuklearna prašina

Piše: Nikola Banićević

Pripjat je tonuo u san. Mir je zavladao nad gradom koji se užurbano pripremao za veliki proljećni praznik namijenjen djeci, koji se nikada neće održati. Iryna Stetsenko i Serhiy Lobanov razmišljali su te noći o sjutrašnjem vjenčanju, za koje će se ispostaviti da će biti posljednje u ovom gradu. Vatrogasac Vasiliy Ignatenko pozdravio se, kao i svaki put pred odlazak u smjenu, sa suprugom, srećan jer se bliži trenutak kada će postati roditelji. Poljubio ju je i zagrlio, ne znajući da im je to posljednje viđenje pred njegovu smrt. Sa još 27 kolega otišao je da ugasi požar koji će u budućnosti ugasiti njihove i živote drugih građana ovog grada. Mislili su da gase običan požar na krovu, ne znajući da gaze po užarenim komadima grafita iz samog srca nuklearnog reaktora. Reaktor broj 4 u Černobiljskoj nuklearnoj elektrani, u tadašnjem SSSR-u, danas Ukrajini, eksplodirao je u subotu, 26. aprila 1986. godine. Najveća nuklearna katastrofa, sa nezapamćenim posljedicama, počela je u 1 čas, 23 minuta i 40 sekundi. Gdje smo 40 godina kasnije?

Te noći u bloku 4 Černobiljske nuklearne elektrane operateri su izvodili test koji je trebalo da pokaže koliko dugo turbine mogu napajati pumpe za hlađenje nakon nestanka struje. Oko 01.15, operateri pokušavaju da održe snagu koja oscilira i "bježi" iz kontrolisanih granica, ali test se ne prekida. Sekunde kasnije pritisnuto je dugme AZ-5 – hitno gašenje. Umjesto smirivanja, u prvom trenutku dolazi do suprotnog efekta, snaga naglo skače, reaktor izlazi iz kontrole i u razmaku od nekoliko sekundi dolazi do snažne eksplozije. U 01:23:40 reaktor 4 eksplozija razara i izbacuje radioaktivni materijal u atmosferu, dok nad Pripjatom nastaje tišina koju tada još niko ne razumije.

Nikola Banićević

Autobusi su 27. aprila 1986. ušli u Pripjat kao tiha kolona bez sirena i panike, ali i bez istine. Ljudi su izlazili iz stanova sa najosnovnijim stvarima, zaključavali vrata kao da odlaze na nekoliko dana, jer im je upravo to i rečeno: da je riječ o "privremenoj evakuaciji" i da će se brzo vratiti. U stvarnosti, u pozadini te slike reda, već je postojala katastrofa u Černobiljskoj nuklearnoj elektrani. Naređenja su bila kratka, tehnička, hladna, bez ijedne rečenice o stvarnom obimu opasnosti. U tom raskoraku između organizovanog reda i skrivene katastrofe ogledala se suština sistema. Država koja je upravljala ljudima do posljednjeg detalja i uskraćivala im istinu. Na stolovima su ostali nedovršeni obroci i čajne šolje, u dječjim sobama razbacane igračke i otvorene školske sveske, a u hodnicima ključevi u vratima i jakne, kao da je život prekinut. Slika Pripjata tog dana nije slika haosa, nego savršeno organizovanog napuštanja grada koji nestaje. U njoj se najjasnije vidi politička logika Černobilja. Eksplozija reaktora ujedno je i eksplozija povjerenja.

U političkom smislu, Černobilj je bio trenutak kada se sistem SSSR-a počeo lomiti. U prvim danima nakon eksplozije nuklearne elektrane, vlast je pokušala da zadrži kontrolu bez istine. Evakuacija Pripjata kasnila je oko 36 sati, javnosti je govoreno da je situacija pod kontrolom, a KGB je paralelno nadzirao informacije, lokalne izvještaje i svjedočenja kako bi spriječio širenje panike i "neodobrenih" podataka. Preokret je došao spolja, kada je u Švedskoj detektovana povišena radioaktivnost; postalo je jasno da se nešto veliko krije. Tek tada je Moskva bila prisiljena da prizna razmjere katastrofe. Novo rukovodstvo, na čelu sa predsjednikom Mihailom Gorbačovom, shvatilo je razmjere problema. Černobilj je postao katalizator. Katastrofa je razotkrila duboku krizu povjerenja građana u sistem. Država koja je godinama kontrolisala informacije više nije mogla da kontroliše posljedice. Građani su prvi put masovno vidjeli jaz između zvaničnih saopštenja i stvarnosti. U tom smislu, Černobilj nije bio samo nuklearna nesreća, nego i politički lom koji je ubrzao proces u kojem se autoritet sovjetskog sistema počeo raspadati iznutra, jer je izgubio ono što ga je najviše održavalo – monopol nad istinom.

Černobilj danas nije zatvorena priča. On je prostor u kojem se prepliću tri vremena: ljudska tragedija koja je odnijela stotine hiljada života, priroda koja se vratila u odsustvu ljudi i politika koja ga i dalje koristi kao strateški prostor. I zato pitanje više nije samo kada će se Pripjat vratiti ljudima, nego i da li je moguće da se u civilizaciji nikada više ne dogodi slučaj u kojem će nauka i humanost zaćutati pred političkim interesima.

Posvećeno žrtvama černobiljske nuklearne katastrofe.

(Autor je doktor političkih nauka, predavač na Humanističkim studijama UDG)