Tihi kanali SAD i Rusije u vrijeme dubokog nepovjerenja: Iz Moskve s ljubavlju

Piše: Nikola Banićević

Hladno decembarsko veče u Atini. Nekoliko dana prije Božića, Ričard Velč, šef CIA stanice u Grčkoj, vraća se kući sa zabave u rezidenciji američkog ambasadora. Velč tokom vožnje shvata da ga jedno vozilo prati. Automobil se zaustavlja pred kućom. On žurno izlazi da otvori kapiju. Iz mraka prilaze trojica muškaraca. Čuju se pucnji. Velč pada na pločnik, dok se nad Lenglijem nadvija sjenka operacije KGB. Nekoliko mjeseci nakon ubistva, 1976. godine, u Beču su se sastali predstavnici CIA i KGB. Vašington želi da zna da li iza Velčovog ubistva stoji Moskva. Poruka je prenesena. SAD ovakve aktivnosti neće tolerisati. Iako je negirala navode, Moskva je poruku shvatila. 

Postoje susreti koji su važni upravo zato što o njima nije mnogo rečeno. Takav je i nedavni dolazak direktora Centralne obavještajne agencije (CIA) Džona Retklifa u Moskvu i njegov sastanak sa Sergejem Nariškinom, direktorom ruske Spoljne obavještajne službe (SVR). Važnije od pitanja šta je Retklif rekao Nariškinu jeste zašto se ovakav susret dogodio u trenutku dubokog američko-ruskog nepovjerenja, rata u Ukrajini i otvorenog strateškog suprotstavljanja. Pojedini medijski navodi povezuju razgovor sa Ukrajinom, NATO-om i Iranom, ali ti navodi nisu zvanično potvrđeni. Nije ovo jedini susret čelnih ljudi obavještajnih zajednica dviju država. U junu 2023, nakon pobune "vagnerovaca", tadašnji direktor CIA Berns i Nariškin imali su susret. Američka strana je željela da Moskvi jasno stavi do znanja da SAD nisu imali ulogu u pobuni.

Šef CIA putovao u Moskvu kako bi upozorio Rusiju da ne napada baltičke zemlje

Ovi slučajevi pokazuju da diplomatija nije uvijek rezervisana za diplomate. Kada su politički kanali ograničeni, obavještajne službe mogu postati kanal krizne komunikacije. To ne znači da CIA i SVR postaju partneri. Naprotiv, njihove osnovne funkcije proizlaze iz međusobnog nepovjerenja. Ali upravo zbog rizika od pogrešne procjene protivnika, postoji potreba za direktnim kontaktom. Najbolji primjer vrijednosti kontakta dogodio se 2024. godine. Američke obavještajne službe upozorile su vlast u Moskvi na pripremu terorističkog napada, uključujući i informacije o mogućoj prijetnji Crocus City Hallu. Upozorenje se obistinilo. Napad je izveden 22. marta. Tu se vidi paradoks obavještajne diplomatije: dvije države mogu biti strateški protivnici, a da istovremeno postoji pitanje oko kojeg jedna drugoj moraju prenijeti informaciju koja može spriječiti masovno stradanje. Obavještajna informacija tada nije sredstvo nadmetanja.

Nikola Banićević

Privatna arhiva

Obavještajna diplomatija zato ne podrazumijeva povjerenje, već upravljanje nepovjerenjem. Njena vrijednost je u mogućnosti da se prenese upozorenje, provjere namjere, razjasne crvene linije i smanji prostor za pogrešnu interpretaciju. U odnosima nuklearnih sila to ima poseban značaj. Najveća opasnost ne mora nastati iz namjerne odluke da se započne rat. Može nastati iz pogrešne procjene. Vojna vježba može biti protumačena kao priprema za napad, ograničena operacija kao uvod u širu eskalaciju, a odvraćanje kao agresija. Bez direktnog kanala takve procjene mogu ostati bez provjere. Šta bi se dogodilo kada takvog kanala ne bi bilo? Za SAD i Rusku Federaciju povećao bi se prostor za pogrešnu procjenu, posebno tamo gd‌je se njihove vojne i obavještajne aktivnosti neposredno dodiruju. Za međunarodni poredak posljedice bi bile šire. Kriza između dvije nuklearne sile može brzo zahvatiti saveznike, regionalne sukobe i postojeće bezbjednosne aranžmane. Zato obavještajni kanali često preživljavaju i kada diplomatski odnosi slabe.

Retklifov dolazak u Moskvu ne treba automatski tumačiti kao znak približavanja Vašingtona i Moskve. Za takav zaključak nema dovoljno potvrđenih činjenica. Ne treba ga posmatrati ni kao običan tehnički susret. Kada direktor CIA dolazi u Moskvu i razgovara sa šefom ruske spoljne obavještajne službe usred duboke strateške konfrontacije, sama činjenica da kanal funkcioniše ima bezbjednosni značaj.

Upravo u tome je paradoks odnosa velikih sila. Neprijatelji moraju razgovarati. Takav kanal ne donosi mir i ne uklanja rivalstvo. Ali može spriječiti da rivalstvo preraste u nešto mnogo opasnije, nadmetanje sukobom. Jedno je sigurno: mir je vrijednost zbog koje vrijedi da crveni telefon ostane u funkciji.

(Autor je doktor političkih nauka i predavač na UDG)