Na (Bliskom) istoku ništa novo: 45 minuta

Piše: dr Nikola Banićević

Čuli su se samo koraci u mermernoj dvorani. Sadam Husein hodao je mirno, gotovo hladno, sa osmijehom koji nije otkrivao ništa. Kratko rukovanje bez suvišnih riječi. Bliks, iskusni diplomata specijalizovan za borbu protiv oružja za masovno uništenje, na sastanak je došao spreman i sa jasnim zahtjevom: predsjednik Iraka mora sarađivati sa inspekcijskim timom. Bliks je osjećao napetost u svakoj rečenici. Sve je zvučalo diplomatski, ali nespretni i neodređeni odgovori iračkih zvaničnika nagovještavali su probleme. Sadam je tokom razgovora ćutao i pomno slušao Bliksova izlaganja. Razgovor je prekinuo rečenicom: "Gospodine Bliks, i onaj ko nema psa ipak stavi znak `čuvaj se psa` na vratima", zabilježio je diplomata u svojim memoarima. Otpočela je psihološka igra i potraga za oružjem bez kraja. Rad komisije bio je uvod u igru mačke i miša i lutanje po bespućima pustinja i planina Iraka. Zapad se gubio u tim prostranstvima.

Bliks će 5. juna 2003. godine predati završni izvještaj GS UN, u kojem će, između ostalog, pisati: "Komisija nijednog trenutka tokom inspekcija u Iraku nije našla dokaz o nastavku ili ponovnom uspostavljanju programa oružja za masovno uništenje ili o značajnim količinama zabranjenih predmeta. Ne može se sa apsolutnom sigurnošću isključiti mogućnost da ponešto može postojati, iako to nije objašnjeno." Odgovor je bio nedovoljan da SB UN odobri napad na Irak, ali ne i tadašnjem predsjedniku SAD Bušu, koji je, predvodeći koaliciju, započeo rat. Prvo vazdušnim udarima, a zatim i ulaskom kopnenih snaga. Iako je predsjednik Buš na palubi USS "Abraham Linkoln" u maju 2003. godine izjavio da je misija izvršena, rat se nastavio do 2011. godine.

Iran je takođe bio predmet inspekcijskog nadzora. Inspektori u Iranu, pod nadzorom IAEA, nisu pronašli nikakve dokaze postojanja nuklearnog oružja. CIA i dalje procjenjuje da Iran nema nuklearno oružje, ali da njegovo nuklearno znanje i kapacitet za obogaćivanje uranijuma i dalje predstavljaju potencijalnu "tehnološku osnovu" za izradu takvog oružja. IAEA je 2025. izvijestila UN da Iran ima znatno povećanu zalihu uranijuma obogaćenog do 60 odsto, nivoa koji predstavlja "ozbiljnu zabrinutost", iako to nije dokaz da su napravljene bombe.

Rat se pretvorio u borbu za Ormuski moreuz. Kako raskinuti verige koje povezuju dvije obale? Zasad nema jasne strategije. SAD govore o nekoj vrsti desanta na ostrva. U tom slučaju SAD bi prvo izvele snažne vazdušne i raketne udare kako bi uništile iransku odbranu, a zatim uspostavile kontrolu mora i izvele brzo iskrcavanje marinaca na ključna ostrva. Cilj bi bio brzo zauzimanje i utvrđivanje pozicije uz stalnu protivraketnu zaštitu. Iran bi odgovorio asimetrično, koristeći dronove, balističke i protivbrodske rakete, kao i napade malim brzim čamcima iz više pravaca. Istovremeno bi pokušao zatvoriti Ormuski moreuz minama i napadima na brodove, pretvarajući sukob u dugotrajan rat iscrpljivanja. Adut Irana bio bi aktiviranje Huta, koji bi raketirali brodove u Crvenom moru i ugrozili naftovod koji još funkcioniše iz Saudijske Arabije.

Britanski premijer Bler je tvrdio da Irak može za 45 minuta aktivirati nuklearno oružje, kao opravdanje za taj rat. Toliko vremena bilo je potrebno Iranu da zauzme moreuz. Ostaje pitanje koliko će SAD trebati vremena za donošenje odluke koja može dovesti do ekonomske krize neviđenih razmjera. Manjak hrane i energenata dovoljan je podstrek za dalju krizu, a ona rađa sukob u koji bi ušao čitav svijet. Sat otkucava.

(Autor je doktor političkih nauka, predavač na Humanističkim studijama UDG)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"