Prkosno "NE" može da nas košta 20.000 po odbijenom izbjeglici

Poruka je bila kratka, jasna i kategorična da Crna Gora nije pregovarala, da nije dobila zvaničnu ponudu, a da bi u slučaju njenog pristizanja odgovor Vlade bio isključivo negativan. 

To je nesumnjivo efikasna poruka za domaću javnost i brza reakcija za gašenje trenutnog političkog požara. Međutim, kada se emocije smire, a izjava podvrgne hladnoj analizi evropskih pravnih mehanizama, to odlučno "ne" počinje da zvuči više kao želja nego kao održiva politika.

Ulazak u Evropsku uniju ne podrazumijeva samo povlačenje novca iz strukturnih fondova i maštanje o otvorenom šengenskom prostoru bez granica. On sa sobom donosi i stroge, često neumoljive obaveze, od kojih je trenutno najzahtjevnija ona sadržana u Novom paktu o migracijama i azilu (Pact on Migration and Asylum), čiji je ključni stub Uredba o upravljanju azilom i migracijama — AMMR (Asylum and Migration Management Regulation). Ovaj zakonski akt uvođenjem mehanizma takozvane "obavezne solidarnosti" (mandatory solidarity) izričito propisuje da sve države članice moraju podijeliti teret kada se zemlje na spoljnim granicama Unije, poput Italije ili Grčke, nađu pod novim i nekontrolisanim talasom migranata.

Za države koje odbiju da prihvate dodijeljene kvote migranata, Paket nudi specifičnu alternativu koja ima svoju vrlo jasnu cijenu, plaćanje finansijskog doprinosa u zajednički fond Evropske unije u iznosu od čak 20.000 evra po odbijenoj osobi. Za državu veličine i skromnih budžetskih kapaciteta kakva je Crna Gora, ova matematika izuzetno brzo postaje nemilosrdna. Nekoliko stotina odbijenih zahtjeva automatski se pretvara u milionske iznose koje bi valjalo uplatiti u briselsku kasu i to iz i onako napregnutog domaćeg budžeta koji se već bori sa brojnim deficitima.

Spajić: U Crnoj Gori neće biti centara za prihvat migranata

Pored ovih paprenih finansijskih penala, tu je i nezaobilazna Uredba Dablin III (Dublin III Regulation — Regulation EU No 604/2013), odnosno zadržani princip "zemlje prvog ulaska" (first entry country). Prema važećim pravilima i strogoj primjeni sistema EURODAC (European Asylum Dactyloscopy Database), koji predstavlja centralizovanu evropsku bazu otisaka prstiju, granične službe su dužne da uzmu podatke svakom migrantu koji nelegalno kroči na teritoriju Unije. Ukoliko Crna Gora postane punopravna članica i time preuzme ulogu spoljne granice Evropske unije, svaki migrant koji preko njene teritorije uđe u Uniju i nastavi kretanje ka Njemačkoj ili Švedskoj, pravno se – nakon eventualnog odbijanja azila u tim zemljama – deportuje i vraća natrag u državu u kojoj je prvo registrovan. Crna Gora bi tako, po samom automatizmu evropskog prava, postala pravno i logistički odgovorna za njihov smještaj, ishranu i kompletnu obradu novih zahtjeva.

U tom svjetlu treba posmatrati i inicijative koje postepeno stižu iz Rima. Italijansko-albanski protokol (Italy–Albania protocol), kojim je Tirana ustupila dio svoje teritorije za izgradnju prihvatnih centara pod italijanskom jurisdikcijom, nije nikakav slučajni incident, niti izoliran eksperiment. Na samitima Evropskog savjeta (European Council) sve glasnije se poziva na takozvana "inovativna rješenja" (innovative solutions) – što je u briselskom diplomatskom rječniku jasna šifra za formiranje centara za povratak (return hubs) van same teritorije Evropske unije.

Priče o tome da će neko praviti sabirne centre bez saglasnosti Podgorice u ovom momentu svakako spadaju u domen političkog pretjerivanja. Ali očekivanje da crnogorska država može trajno da odbija učešće u evropskom sistemu raspodjele tereta – dok istovremeno ubrzano teži punopravnom članstvu – jednako je nerealno.

Kada se podvuče crta, premijerov izričiti demanti funkcioniše odlično u dnevno-političke svrhe i za umirenje biračkog tijela. Međutim, pregovarački sto u Briselu nije bife s kojeg se uzima samo ono što prija i što je lako za naglašavanje. Pitanje migrantskih kapaciteta i prihvatanja dijela zajedničkog tereta nije stvar trenutne dobre volje niti prkosa, već rigorozna pravna i finansijska obaveza. Zato će Podgorica, prije ili kasnije, ipak morati da sjedne i veoma ozbiljno razmisli o onome o čemu danas tvrdi da "ne razmišlja". Ako ne zbog pritiska diplomatije, onda zbog računice po kojoj svako prkosno "ne" ima vrlo preciznu i visoku cijenu.