Aja Sofija

Piše: Milisav S. Popović 

Aja Sofija je (nanovo) pretvorena u aktivnu džamiju 2020. godine. Naime, turski Državni savjet je 10. jula 2020. poništio odluku iz 1934/1935. kojom je Hram imao status muzeja. Posljedično, Erdogan "križa" njen istorijsko-hrišćanski karakter i potpisuje ukaz kojim je Aja Sofija isključivo namijenjena islamskom bogosluženju. Prva velika muslimanska molitva održana je svega nekoliko dana nakon potpisa… od tada pa do danas čuveni mozaik Bogorodice sa Hristom u apsidi ostaje prekriven zavjesama.

Osude su stizale odasvud… Vaseljenski patrijarh Vartolomej upozorio je da će takva odluka razočarati milione hrišćana i sijati nepovjerenje između hrišćana i muslimana. Rim je govorio o udaru na čitavu hrišćansku civilizaciju.

Papa Franjo je svojevremeno izjavio da je "veoma ožalošćen" i uputio "saučesnu molitvu" svim hrišćanima. Svjetski savjet crkava zatražio je da se odluka povuče, dok su je ministri spoljnih poslova Evropske unije nazvali odlukom koja podstiče podjele i narušava međureligijski dijalog.

Unesko je izrazio duboko žaljenje (ispisavši desetine stranica o značaju svetosti pravoslavnog hrama), posebno naglašavajući da je promjena statusa izvršena bez prethodnog razgovora sa njima.

SAD, Rusija, Komonvelt… budistički svijet, ogroman broj akademskih, kulturnih ustanova su insistirali da se ukaz poništi… uzalud, odluka je ne samo preživjela, već pojačana dodatnom papirologijom.

Milisav S. Popović 

Arhiva

No, zašto je to urađeno?

Istanbul (nekadašnji Carigrad) ima hiljade islamskih bogomolja, uključujući ogromnu Plavu džamiju gotovo preko puta Aja Sofije. Nije postojala ozbiljna praktična nestašica prostora za molitvu.

Odluka je zato prvenstveno slala poruku: konzervativnom i islamističkom biračkom tijelu; pravoslavnom i cjelokupnom hrišćanskom svijetu, Balkanu i Zapadu… a glasila je "obnavljamo osmansku veličinu".

Ali, desilo se nešto posve neočekivano…

Broj pravoslavaca počinje naglo da raste svuda u svijetu poslednjih pet godina (posebno u Americi, zapadnoj i sjevernoj Evropi). I prvi put (istorijski posmatrano) pravoslavlje uspostavlja život izvan etničkih komuna emigranata, te potpuno samostalno (organski) privlači ljude kojima nije porodično nasljeđe, već svjestan izbor.

Ta, 2020. godina (kada Aja Sofija postaje džamija) natjerala je ogroman broj američkih i evropskih građana da doznaju više o nekadašnjoj "nepodijeljenoj" crkvi, o Vizantiji, a posebno o osmanlijama (do tada obrazovni sistemi u Zapdanoj Evropi nisu pružali dovoljan uvid).

I niko nije mogao da pretpostavi, kamoli predvidi talase koji su osvježili hrišćansko duševno biće stare/nove civilizacije… U Americi, prema najnovijem Pewovom istraživanju religijskog pejzaža (istraživanje iz 2026), već blizu dva odsto Amerikanaca sada se izjašnjava kao pravoslavni hrišćanin (za razliku od jednog procenta od prošle godine). Imajte na umu, istraživanje se odnosi na "nove pripadnike koji nisu emigranti" (što uz već postojeće, čini broj značajnijim). Eparhije su pune, nema dovoljno crkvi, a bogosluženjima sve više prisustvuju mlađi ljudi. Starosni sastav je izuzetno vitalan: 34 odsto pripada grupi od 18 do 29 godina, a 35 odsto grupi od 30 do 49 godina.

Britanski slučaj je posebno važan zato što se događa unutar društva u kojem je ukupna hrišćanska identifikacija naglo opadala. U popisu stanovništva Engleske i Velsa iz 2020. godine, samo 46,2 odsto stanovništva izjasnilo se kao hrišćansko, naspram 59,3 odsto 2011. Istovremeno je broj onih bez religije porastao sa 25,2 na 37,2 odsto. A onda, nakon 2020. i "preazbučenja" Aje Sofije, pravoslavne parohije u pojedinim gradovima prijavljuju suprotan proces: više katehumena, mlađe posjetioce i ogroman broj ljudi britanskog porijekla koji su se krstili i prešli u pravoslavlje uz izričitu želju da im se uz postojeće, upiše i novo "kršetno" ime.

U Irskoj, za svega tri poslednje godine – rast sveukupnog "pravoslavnog bića" je porastao za 63 procenta. Opet, ne računajući emigrante koji su sa sobom donijeli kultru domovine.

Francuska trenutno ima jednu od najvećih pravoslavnih populacija u zapadnoj Evropi, ali je vrlo teško dobiti precizne nacionalne brojke jer država, zbog svog modela laiciteta, ne vodi klasičan popis stanovništva prema vjeroispovijesti. Ali broj novopridošlih je očigledan (posebno ljudi iz akademskih krugova koji šire besjedu o istorijskoj važnosti pravoslavne duše za Evropu).

Finska, Island, Belgija, Holandija, Portugal, Njemačka, Španija… sve države u kojima zajednice pravoslavaca toliko rastu da se sada evidentiraju samo oni koji su konkretno "upisani" u crkvenim knjigama kao pripadnici… ali ne i hiljade ljudi koji redovno obilaze crkve, prisustvuju službi, ali još nisu kršteni. Još.

* * *

Da svedemo… Iako se ne može sve pripisati odluci da je jedan drevni hram, kojem su hladnokrvno osakaćeni riznica i srce, doveo do "uznesenja i preobraćenja"… definitivno je bio povod za početak nečega što se ne da svesti u "politikološki" zaključak.

Ovako nešto, niti je zabilježeno, niti je u modernoj eri imalo pandana… zapravo, dešavalo se potpuno suprotno.

A opet, možda je i do riječi proročanstva "I kad mi uzmu zidove, moj hram će rasti u vama". (izgrebane riječi sa kamena lijevog dovratka ulaza u Aju Sofiju).

(Autor je književnik)