Drug Marks je bio u pravu

Piše: Nemanja Rujević

Ali, na novu naslovnu stranu su stavili čuvenog bradatog čiku, rodom iz Trira, i napisali: "Marks je ovo naslutio". Šta je naslutio? Ukratko, da kapitalizam jede sebe, a svijet ide dođavola sa vještačkom inteligencijom.

Udugo, ali i dalje propedeutički, čika Marks je prije vijek i po kapitalizam opisao kao neodrživo stanje u kojem su kapitalisti vlasnici kapitala i sredstava za proizvodnju, a radnici nemaju druge do da prodaju svoje vrijeme, fizičku snagu, zdravlje, znanje, vještinu, iskustvo.

Kao što je robovlasnik u sopstvenom interesu robu dopuštao minimum potreban za biološki opstanak – nešto hrane i odmora – tako i kapitalista radnika plaća najmanje što može, tražeći da radi najviše što može. Čast izuzecima, no oni su za ukupnu priču nebitni.

Radnik, razumije se, nije rob nego je slobodan, ali se sloboda svodi na to da bira kojoj krvopiji da proda svoj rad. I najsitniji boljitak za radničku klasu uvijek se plaćao krvlju ili zahvaljivao strahu elite od revolucije.

Razlog što kapitalista tretira radnika kao nužni trošak isti je razlog iz kojeg automatizuje proizvodnju – profit. Ako se proizvodi više, a jeftinije, profit je veći. Krajnja konsekvenca je za Marksa bila čisti futurizam, a za nas je sadašnjica – potpuno otuđenje procesa proizvodnje od ljudskog rada. Krupni kapitalisti prilaze previše svom Suncu profitu pa pride spale i cio kapitalizam.

Jer, perpetuum mobile kapitalizma sastoji se u tome što je radnik istovremeno i potrošač. Ono što zaradi, on i potroši, hraneći tako mašinu. Ako pride ima u svakoj generaciji malkice više da potroši i ako se tržište širi do potpune globalizacije – onda će i profiti stalno rasti.

Nemanja Rujević

dojče vele

Po Marksu, dakle, kapitalizam je tempirana bomba. Špigel u naslovnom tekstu sugeriše da će uskoro kucnuti čas. Tika-taka, tika-taka.

Za razliku od industrijske revolucije, ova sa vještačkom inteligencijom je totalna. Na udaru su jednako i plave i bijele kragne. Nahranjena našim znanjem, vještačka inteligencija nije naprosto više od radne mašine, ona je u sasvim drugoj dimenziji. Fabrička mašina može da bude preciznija, brža i jača od ljudi – a kad se sve sabere i jeftinija – ali vještačka inteligencija može da donosi odluke.

Tako propada nategnuto obećanje kapitalizma da će ljude čekati sve bolja, lagodnija i kreativnija radna mjesta. Nećemo biti rudari nego umjetnici! Vještačka inteligencija je, kažu, sposobna i za kreaciju.

Prije nego što sistem implodira, čekaju nas gadna vremena visoke nezaposlenosti i neograničene nejednakosti.

Milijarderi će postajati bilioneri i to je krajnja konsekvenca bolesnog sistema čiji je najveći uspjeh da radnom narodu proda laž – što je bolje krupnom kapitalisti, što su mu manji porezi i što su mu veće slobode da izrabljuje ljude, životinje i prirodu, to će bolje i nama biti jer se blagostanje kaskadno preliva. Nije vrijedjelo što su Toma Piketi i drugi sto puta raskrinkali mitove trickle down ekonomije.

Kažem, bolesno, jer bogatstvo ima vrijednost samo do određene granice. Svako razumije zašto je bolje imati dvije hiljade eura mjesečno umjesto hiljadu eura ili zašto je bolje živjeti u sto kvadrata nego u garsonjeri. Niko zdrave pameti ne razumije zašto je bolje imati dvjesta milijardi dolara umjesto sto milijardi, pa još za to doslovno gaziti preko mrtvih.

Bolesnih ljudi je uvijek bilo. Neki, recimo, misle da su Napoleon ili Isus. Ali takvi završe u institucijama sa tapaciranim zidovima. Bolesna gramzivost je pak dobila svoj sistem koji joj povlađuje.

Vrata metaverzuma

Uz neslućene pare ide i neslućena moć. Demokratija je mrtva. Nekoliko nedodirljivih, što žive u oblacima iznad nas smrtnika i sanjaju kolonizaciju Marsa i vječni život, na pritisak dugmeta mogu da nam ukinu pravo da komuniciramo, koristimo bankovne kartice, putujemo. Kad sve bude izručeno vještačkoj inteligenciji – školstvo, zdravstvo, vojska, saobraćaj – neko iz Vašingtona ili Pekinga će, piše Špigel, pritiskom na dugme moći da ruinira čitavu državu žešće nego atomskom bombom.

Uzgred, Špigel priča sa nekima od metuzalema. Između redova se čita da je neke strah od bijede običnih ljudi – da ih je strah od revolucije.

Nižu se futuristički predlozi – čak je i Mask došao na Marksov trag kad predviđa da ćemo svi dijeliti blagostanje u kojem roboti rade za nas. Drugi kažu da mora da se uvede progresivni porez do 90 odsto i bezuslovni dohodak. Treći da svi treba da budemo mali dioničari mjehura vještačke inteligencije.

Vjerovatnije je da ćemo svjedočiti još većem gomilanju para i moći, nasuprot rastućoj bijedi i tako dok ne pukne. Tika-taka, tika-taka.

Dok se tektonske ploče ne sudare svom snagom pa dok se potresi ne slegnu – do potpune distopije ili revolucije – živjećemo naše male živote u neizvjesnosti i svijetu koji ne razumijemo. Valja to izdržati.

danas.rs

(Autor je novinar i kolumnista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"