Osobe sa invaliditetom u politici

Piše: mr Miloš Spaić

Vijest iz Španije da je osoba sa Daunovim sindromom postala poslanica u regionalnom parlamentu nije važna samo zbog istorijske činjenice da se tako nešto dogodilo prvi put u Španiji i prvi put u jednom regionalnom parlamentu u Evropi kada je riječ o osobi sa Daunovim sindromom. Ona je važna zato što pokazuje kako izgleda društvo koje polako prestaje da posmatra invaliditet kao prepreku, a počinje da prepoznaje znanje, odgovornost, iskustvo i sposobnost čovjeka. Mar Galseran nije izabrana zato što ima Daunov sindrom. Izabrana je zato što se godinama bavila politikom, radila u javnoj upravi i svojim radom stekla povjerenje da predstavlja građane. Upravo u tome leži najveća vrijednost ovog primera.

Međunarodno pravo odavno je postavilo jasne standarde. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, posebno član 29, garantuju osobama sa invaliditetom pravo da biraju i budu birane i da ravnopravno učestvuju u političkom i javnom životu. Međutim, između prava zapisanog na papiru i njegove pune primjene u praksi često postoji velika razlika. Prava postoje. Ono što još nedostaje jeste spremnost društva da ih u potpunosti prihvati i pretvori u svakodnevnu stvarnost.

Kroz istoriju je bilo izuzetno uspješnih političara sa invaliditetom. Franklin Delano Ruzvelt, uprkos tome što je zbog posledica dječje paralize koristio invalidska kolica, četiri puta je biran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i vodio zemlju kroz najteže izazove dvadesetog vijeka. Dejvid Blunket, koji je slijep od rođenja, obavljao je neke od najznačajnijih ministarskih funkcija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovi primjeri pokazuju da invaliditet nikada nije bio prepreka sposobnom čovjeku da uspije. Ipak, u savremenom svijetu osobe sa invaliditetom su i dalje veoma rijetko prisutne na mjestima gdje se donose najvažnije političke odluke. Poslanici, ministri i drugi nosioci najviših javnih funkcija koji imaju bilo koji oblik invaliditeta danas su izuzetno rijetki, zbog čega svaka ovakva vijest i dalje predstavlja senzaciju. Upravo to govori da društvo još nije dostiglo nivo pune inkluzije.

Naš region još nije napravio taj iskorak. I dalje gotovo da nema osoba sa invaliditetom koje učestvuju u radu parlamenata ili obavljaju najviše javne funkcije. To nije zato što im pravo to zabranjuje. Naprotiv. Problem je što društvo još uvijek retko prepoznaje njihov potencijal i rijetko im pruža priliku da ravnopravno učestvuju u donošenju odluka koje se tiču svih građana.

Miloš Spaić

Privatna arhiva

Posebno je važno razumjeti da osobe sa invaliditetom ne treba da budu dio parlamenta zato što su osobe sa invaliditetom. One treba da budu birane kada imaju znanje, odgovornost, iskustvo, integritet, viziju i sposobnost da zastupaju interese građana. Ali isto tako, invaliditet nikada ne smije biti razlog da neko bude unaprijed isključen iz političkog života ili da mu se zatvore vrata koja su drugima otvorena.

Istovremeno, prisustvo osoba sa invaliditetom u parlamentima donijelo bi dodatnu vrijednost svakom društvu. Ono bi omogućilo da se glas onih koji svakodnevno žive sa različitim preprekama čuje tamo gdje se donose zakoni. Na taj način princip, ništa o nama bez nas, ne bi ostao samo lijepo napisana poruka, već bi postao stvarnost. Ljudi koji najbolje poznaju izazove sa kojima se suočavaju mogli bi neposredno da učestvuju u kreiranju politika koje utiču na njihove živote, ali i na razvoj čitavog društva.

Takva promjena ne bi koristila samo osobama sa invaliditetom. Koristila bi svima. Društvo koje uključuje različita iskustva donosi kvalitetnije odluke, razvija veće povjerenje među građanima i gradi snažnije institucije. Inkluzija nije ustupak jednoj grupi ljudi. Ona je pokazatelj demokratske zrelosti i snage jednog društva.

Zato primjer iz Španije treba posmatrati kao podsticaj, a ne kao usamljen izuzetak. Volio bih da uskoro i u našem regionu vijest da je osoba sa invaliditetom postala poslanik više ne bude istorijska senzacija. Volio bih da to bude sasvim obična vijest. Tog dana ćemo moći da kažemo da smo napravili veliki korak ka društvu u kojem se ljudi vrednuju prema svom znanju, radu, odgovornosti, viziji i doprinosu zajednici, a ne prema tome da li imaju ili nemaju invaliditet. Samo tada ćemo moći da kažemo da smo u potpunosti primijenili ono što međunarodno pravo od nas odavno traži i da smo izgradili istinski inkluzivno društvo u kojem svako ima priliku da doprinese opštem dobru u skladu sa svojim sposobnostima.

(Autor je pravnik, politikolog, master Međunarodnog i evropskog prava i Međunarodne politike i bezbjednosti)