Dvije doline

Piše: Milisav S. Popović

Njime se označava uznemirujuće čudan, gotovo instinktivan trenutak gađenja kada nešto (stvar, kreacija) počne da liči na čovjeka toliko da nas privuče pažnjom, ali ne dovoljno da ga prihvatimo kao potpuno ljudsko. Čak nas ta izuzetna naličnost plaši.

Uzmimo za primjer robota, lutku, voštanu figuru, digitalni lik... biće nam simpatični dok god u njima postoji nečeg prenaglašeno animirano. Nacrtano lice, očigledana mehanika i bajkoviti smjer čine da ih ljudi lako prihvate. Zavole.

Jer, naš um zna gdje da ih smjesti.

E, ovdje leži caka... "znamo gdje da ih smjestimo". Dio su fantazije... ne ulaze u naš dišući prostor.

Ali, čim ta tvorevina pređe prag obične sličnosti i postane gotovo čovjek... e onda se događa pad.

Takav stvor počinje da nas uznemirava. Osjećamo prijetnju.

U tome je tajna "doline nelagode"... ne plaši nas ono što je jasno neljudsko. Plaši nas ono što je skoro ljudsko.

Nadam se da ste pokupili misleću liniju uvoda... jer, ono važno (što se naslanja na izrečeno) tek slijedi.

Narode, postoji i druga dolina, manje proučena... sveprožimuće prisutna. Ne nastaje pred robotom, lutkom... već pred čovjekom koji je izuzetno sposoban, radan, koristan zajednici i moralno upadljiv. Tada ljudi imaju otklon i spram "najprirodnije tvorevine" koja je izrođena.

Zove se "dolina izvrsnosti".

Milisav S. Popović

-архива

Na toj poljani nečiji kvalitet prestaje da bude samo vrlina i pretvara se u "bijesan" izazov okolini. Dok je čovjek umjereno sposoban, najčešće je prihvatljiv. Ako je pristojan, drag, donekle koristan, trunčicu vrijedan i razumno prosječan, zajednica ga može voljeti bez većeg napora. On tada ne uznemirava poredak. Ali kada njegova pamet postane izrazita, kada rad počne da proizvodi vidljive rezultate, kada dobrota nije poza nego dugotrajna osobina, kada korisnost preraste u opštu vrijednost ... e bogo moj, vazduh oko njega počinje da se mijenja. Gusta sluz sumpora nastani okolno.

Više ga ne gledaju samo kao čovjeka.

Počinje da se doživljava kao mjera.

Mjera koja poražava njih same.

Čućete kroz školovanje, kroz besjede vjere... Može se služiti zajednici, a ne samo sopstvenoj koristi. Može se biti i sposoban i blag. I pametan i odan. I vidljiv i nenametljiv. I jak, a bez potrebe da se snaga prikaže. Sve to može... ALI – u priči. Deklamujemo potrebu za izvrsnima... sve dok se takav ne rodi.

Ako se pojavi u relnosti... E, onda... onda "neće da može da bude".

Kolektivna svijest se šteluje u smjeru "ponizi", "ne dozvoli"... i maljevi počinju da ruše svaki prstohvat valjanosti. Jer... za mnoge ljude takvo biće nije nadahnuće, nego neprijatnost. A savjest i kada se uključi – kad nema izlaz, često traži neprijatelja. I onda ga nanovo krive... bez ukorjenjenja.

Imajte na umu, izrazito koristan čovjek smeta čak i onima kojima objektivno pomaže. Jer njegova korist nije samo praktična; ona mijenja raspored značaja. Pokazuje ko nosi stvar, a ko se samo drži za ivicu stola.

I najapsurdniji tren u dolini izvrsnosti je kvalifikovanje njegovog dobra kao izuzetno lošu stvar, maipulaciju čak... Tada ljudi otkrivaju istinu o sebi. Jer kada ne vidiš "motiv" zašto je neko dobar... znači da ga u sebi nemaš. Onaj ko sve radi iz interesa (za svoju guzu) teško vjeruje da neko može raditi iz uvjerenja.

Društvo moje, svaka sredina posjeduje nevidljiv plafon. Koliko smiješ da znaš. Koliko smiješ da radiš. Koliko smiješ da budeš pošten. Koliko smiješ da se istakneš. Koliko smiješ da budeš drugačiji. Taj plafon ne čuvaju uvijek najgori ljudi. Ponekad ga obilaze i nadzorišu umorni, uplašeni, polovično ostvareni, povrijeđeni, sitno zaštićeni ljudi koji su se navikli na to da visinu tuđeg života određuje njihovo proživljeno i preživljeno dno.

Zato se izuzetnim ljudima često ne oprašta ono što se prosječnima ni ne zamjera. Padnu li jednom, okliznu li se čak... skočiće da ga "vežu" za beton. A znate ko najčešće donese lance i katance... oni kojima je najviše valjao.

Postoji jedan veliki strah unutar hiperrealnosti u kojoj bitišemo... možda svijet neće uspjeti da unište izrazito loši, već upravo oni koji su polovično nakalemljeni... koji znaju da procijene šta je dobro i šta vrijedi... i ne dozvole da takve jedinke opstanu.

U tome je i velika tuga ovog fenomena. Zajednice često sanjaju dobre, pametne i korisne, ali kada ih zaista dobiju, gule ih iznutra.

I onda se čudimo kako nema anđela među nama.

Ču kako?!

Mi ih pojeli!

(Autor je književnik)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"