EU kuća sa dvadeset sedam vrata

Piše: Vojislav Bulatović

Otkad smo stali na startnu crtu EU maratona, navikli smo se na razne goste i zvaničnike (ženski rod je u ubjedljivoj prednosti, jer Brisel ima elitu dama koje demonstriraju šarm, vitalnost, znanje i magiju EU). Monotoniju mekog pritiska ovih dama na našu političko-administrativnu operativu da se više posvetimo osvajanju "bunkera" (otvaranju poglavlja), da se brže usaglašavamo sa EU (propisi), da "provjetravamo" ustajalu atmosferu u institucijama pravne države, pokušava korak po korak učiniti manje administrativnom, prisustvovanjem na terenu prakse, ambasador EU Johan Satler. Eto, nedavno je pozvan da prisustvuje akciji čišćenja nekog prostora ("Čuvaj da te čuvam"). Apostrofirajmo, našeg životnog prostora, evropski ambasador!

Prije nekoliko dana (12.5.) imali smo i važnog gosta (kod predsjednika i premijera) iz međunarodne (evroatlantske) zajednice: NATO, generalnog sekretara NATO – Marka Rutea, recimo, od zemlje Holandije (predstavnici ove zemlje, imali su značajnu bezbjednosnu ulogu i u Bosanskohercegovačkom ratu '90-ih godina). Mark Rute predstavlja, dakle, "čvršću" spoljnu vezu naše države – organizaciju koja se brine za odbranu i bezbjednost 31 članice. Ovdje je uoči Dana nezavisnosti isporučio pregršt pohvala Crnoj Gori: za stabilnost, za pozitivni uticaj, za mir i stabilnost u regionu (koji neki pokušavaju da drže u nesigurnosti i pod "malignim uticajima"), za podršku ukrajinskom otporu ruskoj agresiji, itd. Rute je premijeru Spajiću ostavio u amanet da se moć oružja u NATO mora ojačati pa se i od Crne Gore očekuje veći zahvat iz budžeta (do 5 odsto BDP) i za NATO i za vojsku Crne Gore koja ne smije da zaostaje... Pošto NATO nema dostojnog protivnika, osim Rusije i Kine, oni se jedino i apostrofiraju. Premijer Spajić (iako ima problema sa zahtjevima sindikata u vezi sa povećanjem koeficijenta plata) je izrazio vjerovanje da ćemo i mi u Crnoj Gori pratiti napore "za dalje jačanje odbrambene industrije". Premijer vjerovatno neće imati otpora u opoziciji, s obzirom na to da je ona svojedobno vapila za NATO podrškom u očuvanju suverenosti Crne Gore (i postojećeg režima).

Piše: Vojislav Bulatović

Arhiva

Ovih dana je isprovocirana, sve su prilike, iz naše kuće afera sa predsjednikom Srbije Vučićem. Kome je trebalo da "poziva" Vučića da slavi našu nezavisnost kad ni mi nemamo u tome jedinstva? Bitno je, izgleda, da se "potvrdi" briselska teza da je Vučićeva Srbija remetilački faktor u regionu. Vučić, kako ja shvatam, nije oprezan kad treba odapeti neku strijelu prema neugodnim sagovornicima. Šteta, ne valja svakome parirati.

Iz Hrvatske stižu upozorenja (profesor Puhovski) da se ne treba junačiti naspram jačeg, a to je sada u evrokontekstu Hrvatska. Put u Evropu vodi preko Zagreba, naglašava Puhovski. U stilu mnogih predstavnika iz Brisela, daje se do znanja Crnoj Gori da mora razgovarati ne kao ravnopravni sa ravnopravnim, već kao onaj koji mora pokucati molećivo na svih dvadeset sedam vrata evropske kuće. Nažalost, najneljubazniji, bar za sada, je onaj kojem smo u našoj dugoj istoriji uzajamnih odnosa iako mali dosta valjali.

Mi i danas bacamo drvlje i kamenje na Beograd (Srbiju) što su nakon raspada austrougarske monarhije spasavali Hrvate na uštrb pozicije Crne Gore... Nadalje, naši borci u antifašističkom ratu, organizovali su ustanak u Hrvatskoj da bi ih na vrijeme iščupali iz kandži firerovih i omogućili im zaslužno mjesto u novoj državi. Nismo, dakle, koristili svoju ogromnu prednost (partizanski rat su nosili ratnici iz Srbije, Crne Gore i Bosanske Krajine) da bi ih ucjenjivali.

Mi se i sada uveliko oslanjamo na Srbiju iako se od nje poprilično distanciramo na nivou zvanične politike jer tako diktiraju iz Brisela. Podsjetimo se samo na broj turista koji svake godine dolazi otuda kod nas, zatim tamo smo "izvezli" mnogo viška naše radne snage i konačno Srbija nam nigdje ne stoji na putu.

Gospodin Rute imao je, pored razgovora sa premijerom i predsjednikom, neku vrstu edukativnog predavanja u akademskoj zajednici Fakulteta političkih nauka u Podgorici. Kako izvještavaju mediji, njegovo izlaganje se baziralo na objašnjenju geopolitičke situacije iz pozicije NATO uloge. Imao je samo, opet po izvještaju medija, jedno neugodno pitanje iz "dječije" perspektive radoznalog studenta. Za sad ne znamo kako je taj "djetlić" probio tvrdu koru ovdašnjeg akademskog bontona koji obavezuje da se ne traži taj "crvić" neugodne istine kad su u pitanju gosti iz visokih evroatlantskih strateških sfera. Taj "crvić" istine o bombardovanju Srbije i Crne Gore (SRJ) 1999. godine (možemo samo da maštamo da li je pitanje postavljeno u nekoj asocijativnoj vezi sa istorijskim pamćenjem o bombardovanju Podgorice 1944. ili još dalje sa bombardovanjem Beograda 1941.) nije "izbacio iz sedla" gospodina Rutea jer su u NATO-u izgradili sistem diplomatskog diskursa na ovu temu koja garantuje da se u javnosti ne stvara sumnja da je NATO nedobronamjeran i kad bombarduje, sije smrt i ostavlja razrušena ljudska staništa. Mediji su izvijestili da je Rute kratko izjavio da je NATO u tom periodu branio čovječanstvo i da se nije imalo šta drugo učiniti u datim okolnostima. Prema izvještajima medija, tu nije bilo polemičkih tonova po ovom pitanju. Ali, glas istine se čuo i to iz usta ustavnog branitelja ovdašnje javnosti: predsjednika države Jakova Milatovića. On nije dozvolio da gospodin Rute ode sa ovog akademskog skupa u uvjerenju da se ideološkim slatkišima može zataškavati jedna gorka istina. Milatović je kazao da je odluka NATO-a da bombarduje SRJ bila loša, i zbog nje su ljudi podnijeli ogromne žrtve. Uz to je pozvao Rutea da sledeće godine posjete zajedno mjesto stradanja civila Murina. Ovaj predsjednikov odgovor ima značaj ne samo onog "crvića" istine koga je tražio "djetlić" iz akademske studentske zajednice, već i javno upozorenje gostu da gostuje kod ljudi ove male države čiji moralni i intelektualni dignitet treba uvažavati. Dok su preci ove zajednice provodili vjekove u krvarenju za opstanak pod otomanskom imperijom dotle su preci gospodina Rutea imali posla sa kolonijama po afričkom kontinentu. Mi nikom ništa ne dugujemo pa imamo pravo da nas i poštuju kao velike borce za slobodu (i Evrope).

(Autor je magistar sociologije u penziji)