Socijalistički blokovi, fasade i murali

Piše: Vojislav Bulatović

Ima tu i rubnih naselja. Centralni prostor grada već je dominantno popunjen velikim takozvanim "socijalističkim blokovima". To su mahom tipski četvorospratni blokovi, ali ima jedan broj gabaritnih blokova do deset spratova. Oni su uglavnom grupisani u pojedinim kvartovima. U tim blokovima svoj dom su nekada našli brojne radničke porodice Željezare, Boksita, Elektroprivrede, Pivare, Trgovine, kao i one iz "nadgradnje" – prosvjete, zdravstva, lokalne samouprave. Mi, koji smo živjeli i radili u to vrijeme znamo da se za te domove vodila ogorčena borba sistemom bodovanja porodične, ekonomsko-socijalne i radno-profesionalne situacije. Naši filmovi i TV serije iz toga doba sa popularnim glumcima (Miodrag Petrović Čkalja, Ljubiša Samardžić, Mija Aleksić) su duboko ulazili u dramatičnost te egzistencijalne borbe za stambeni prostor. Imali su tu i sudovi mnogo posla. Neki slojevi radnih ljudi bili su više vrednovani i uvažavani i na tim stambenim listama (direktori, funkcioneri, deficitarni stručnjaci, istaknuti društveno-politički kadrovi) pa su mogli da se komotnije šetaju od jedne do druge stambene liste (ili kako su ljudi govorili "od krečenja do krečenja stanova"), ali to se nije uzimalo za zlo, jer su oni "samo" zamjenjivali stanove zbog "promijenjene situacije", zbog odgovarajuće strukture stambenih jedinica i da ne nabrajamo zbog mnogo razloga koji su u praksi evidentirani i prenošeni u pravilnike o stambenim odnosima. Izdvajanje sredstava za stambene fondove sve više je pritiskalo dohotke organizacija u privredi i proizvodilo čak razne afere. Organizacije iz sektora "nadgradnje" su stalno vapile za stambenim sredstvima i tražile solidarnost sa privredom da bi mogle obezbijediti bar donekle odgovarajući broj stanova za svoje radnike.

Vojislav Bulatović

autor

Ove napomene su bitne da se ima u vidu kako se nekada teško dolazilo do stanova od izgradnje do raspodjele tako da velike blokove koje danas doživljavamo kao grad koji smo naslijedili iz jedne druge epohe treba posmatrati i kao životnu borbu za dom ondašnjih generacija. Danas u tim stanovima žive naslednici te devedesetih godina odbačene radničke klase. Metode te nove pauperizacije radničke klase ući će u istoriju beščašća. Kao da su djeca komunista preko noći ušla u nov tranzicijski san – u antirevolucionarnu restrukturaciju dezorganizovane "vladajuće" klase! Tužno je bilo tada i zaviriti u te blokove pune sirotinje. Sada, ti blokovi gradovi su, može se slobodno reći, socijalističke zaostavštine. Urbanisti bi, vjerovatno, mogli da i škrguću zubima, recimo zato što je jedan veliki urbani prostor neracionalno pokriven blokovima male spratnosti. Međutim, razna ograničenja su iznudila takvu gradnju. Došli smo u situaciju kada treba i te blokove održavati i braniti od propadanja. Fasade su zapuštene i ljušte se, krovovi prokišnjavaju, stolarija propada. U Nikšiću pokušavaju da zaustave te procese, ali je sve to nedovoljno. Simpatično je to što neke zgrade uljepšavaju mnoštvom murala, a ne zna se u kom pravcu to ide. Male površine fasada pod raznovrsnim muralima a fasade vape za sanacijom i novim sjajem. Na Filozofskom fakultetu, na primjer, fasada je u cjelini ofarbana a onda se eksponira veliki portret Njegoša što sve lijepo djeluje. Može se primijetiti jedan nedostatak u pogledu stihova koji su ispod Njegoševog lika napisani.

Navedeni stihovi su:

"Što je čovjek, a mora biti čovjek?!

Tvarca jedna te je zemlja vara,

a za njega, vidi, nije zemlja."

Izostavljeni su završni stihovi sa moralnom poentom:

"Je li javje od sna smućenije?

Ime časno zasluži li na njoj,

on je ima rašta polaziti;

a bez njega u što tada spada?"

Šta bi rekao nekadašnji profesor teorije književnosti na ovom fakultetu, Miloš Vukićević koji je oštro upozoravao svoje đake (Učiteljske škole u Nikšiću) i studente (Filozofskog fakulteta) baš i na ovom primjeru, jer je citiranje ove strofe na ovaj način bilo dosta često. On je upozoravao na cjelokupnost misli, kako bi se reklo na vrh moralne poruke. Dakle, završni stih je načelo zemnog boravka. Toga se držao u svom životu i uvaženi profesor Vukićević.

Nazire se tendencija da nas sa murala "posmatra" odabrana elita znamenitih. Neki sportski asovi: Đoković, Miodrag Skale Gvozdenović, pojavili su se prije svih. Možda bi trebalo uputiti putem medija da se formira kraća lista predloga za neke buduće murale. Možda i priroda ima svoje kandidate. Dvije ulice u Nikšiću: Peta proleterska i Serdara Šćepana su ulice kestenova. Baš sada u maju je vrijeme njihovog rascvjetavanja. Velike kupole bijelog cvijeta očaravaju prolaznike. Slikar Miljenko Sindik je stanovao u Ulici Serdara Šćepana kada smo ga pitali da li traži inspiraciju u tom uskipjelom prostoru. Odgovorio je potvrdno, ali ga to i opušta i priprema za atelje. Sada su u tu ulici banuli, iznenada, i promoteri navijačke sile Vojvode (Sutjeska) i počastili nekoliko zgrada ubojitim muralima u vidu reklamnih poruka. Čini se da bi neka cvjetna kupola ili čitava ulica mogli da nađu svoje mjesto na nekom od zidova – kandidata za murale. Zaslužili su to ovi prolazni udari ljepote koji pripremaju mnoštvo korisnih plodova.

(Autor je magistar sociologije u penziji)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"