Izborna matematika za početnike

Piše: mr Dejan Abazović

Predgovor 

Ovaj tekst nastao je iz potrebe da se demontira jedna od najopasnijih strategija modernog hibridnog, odnosno kognitivnog rata, čiji primarni cilj nije osvajanje teritorije, već ovladavanje umovima građana. U takvom obliku ratovanja, ključna meta je povjerenje u institucije sistema: sistematskim plasiranjem dezinformacija, kreiranjem afera i konstantnim podrivanjem autoriteta države, građani se navode na zaključak da su sve institucije korumpirane i beskorisne, čime se direktno indukuje masovna glasačka apatija.

Kada građani povjeruju da njihovo učešće ne može ništa promijeniti, oni se povlače iz političkog života i ostaju kod kuće. Paralelno s tim, strategija kognitivnog rata podstiče ekstremnu fragmentaciju političke scene i stvaranje mnoštva malih aktera koji ciljaju raznolika, ali uska nezadovoljstva. Time se glasovi onih koji ipak izađu na birališta usitnjavaju i rasipaju ispod cenzusa, dok se kroz izbornu matematiku – pad ukupne izlaznosti i D`Ontov sistem – stvara privid apsolutne dominacije i legitimiteta najorganizovanije političke grupe. Razumijevanje ovih matematičkih i psiholoških mehanizama nije samo pitanje političke pismenosti, već osnovni uslov odbrane demokratskog društva od nevidljivog, ali razornog spoljnog ili unutrašnjeg inženjeringa.

Дејан Абазовић

-PRIVATNA ARHIVA

​Uvod

U političkom životu često čujemo izraz "tvrdo biračko tijelo" – to su glasači koji po svaku cijenu izlaze na izbore i uvijek glasaju za istu opciju. S druge strane, imamo neodlučne birače, razočarane građane i one koji odluče da na izborni dan ostanu kod kuće.

Na prvi pogled djeluje logično: ako ne izađete na izbore ili ako glasate za neku malu, autentičnu listu bez obzira na njene šanse, nikome niste "prodali" svoj glas. Međutim, izborna matematika funkcioniše potpuno drugačije. Dva jednostavna matematička mehanizma – promjena imenioca kroz izlaznost i D`Ontov sistem raspodjele mandata – pokazuju kako apstinencija i rasipanje glasova direktno guraju najjaču partiju ka apsolutnoj vlasti.

Kako apstinencija diže procente bez ijednog novog glasača

Procjene na izborima se ne računaju u odnosu na ukupan broj upisanih birača, već isključivo u odnosu na broj ljudi koji su izašli i glasali.

Zamislimo grad/državu u kojem ima tačno 100.000 upisanih birača. U tom gradu djeluje Partija A, koja ima potpuno lojalno, fiksno biračko tijelo od 20.000 ljudi. Ti ljudi izlaze na izbore bez obzira na vremenske prilike ili političku atmosferu. Broj njihovih glasova je uvijek isti – tačno 20.000.

Šta se dešava sa procentom Partije A kada ostali građani odluče da ne izađu na birališta:

– Velika izlaznost (80.000 izašlih): Partija A osvaja svojih 20.000 glasova.

(20.000: 80.000) x 100 = 25%

– Srednja izlaznost (50.000 izašlih): Apatija smanjuje izlaznost na 50%.

(20.000: 50.000) x 100 = 40%

– Niska izlaznost (40.000 izašlih): Masovna apstinencija obara izlaznost na 40%.

(20.000: 40.000) x 100 = 50%

U sva tri scenarija, Partija A je u glasačkim kutijama imala "u dlaku" isti broj glasova (20.000). Međutim, njen rezultat je skočio sa skromnih 25% na apsolutnu većinu od 50%. Neizlazak na izbore smanjuje ukupni broj izašlih birača, čime svaki glas disciplinovane baze dobija veću procentualnu težinu.

D`Ontov sistem i tajna "prosutih glasova"

​Dok pad izlaznosti automatski povećava procenat najjačoj partiji, drugi mehanizam taj procentualni skok pretvara u konkretne odborničke ili poslaničke mandate. Riječ je o D`Ontovom sistemu raspodjele mandata u kombinaciji sa izbornim cenzusom.

​Nakon zatvaranja birališta, u raspodjelu mandata ulaze samo one liste koje pređu izborni cenzus (obično 3%). Glasovi dati listama koje ostanu ispod cenzusa nazivaju se "prosutim glasovima". Međutim, ti glasovi ne propadaju u nepovrat – oni se kroz D`Ontove količnike matematički raspodjeljuju parlamentarnim listama, pri čemu najjača opcija dobija najveći komad tog kolača.

​Primjer:

​Zamislimo lokalnu skupštinu koja broji 30 odborničkih mjesta. Na izbore je izašlo 40.000 birača, pa izborni cenzus od 3% iznosi tačno 1.200 glasova. ​Rezultati izbora izgledaju ovako:

– ​Partija A (najjača partija): 16.000 glasova (40,0%)

– Partija B (srednja partija): 10.000 glasova (25,0%)

– Partija C (manja parlamentarna partija): 6.000 glasova (15,0%)

– 8 manjih lista: osvajaju po 1.000 glasova (svaka po 2,5%, ukupno 8.000 glasova ili 20,0%)

​1. Šta bi bilo bez cenzusa i D`Onta (Proporcionalni ideal)

​Da se svih 30 mandata dijeli čisto proporcionalno na svih 40.000 glasova (gdje jedan mandat vrijedi 1.333 glasa), raspodjela bi izgledala ovako:

– Partija A (40% glasova) -> 12 mandata

– Partija B (25% glasova) -> 7,5 ~ 8 mandata

– Partija C (15% glasova) -> 4,5 ~ 4 mandata

– 8 malih lista (ukupno 20% glasova) = 6 mandata (svaka po 0,75 mandata)

​2. D`Ontov sistem i raspodjela nakon cenzusa

​Pošto je 8 malih lista osvojilo po 1.000 glasova, svih 8 ostaje ispod cenzusa od 1.200 glasova. Tih 8.000 glasova (20% svih izašlih) propada i ne učestvuje u raspodjeli.

​Pošto je 8 manjih lista osvojilo po 1.000 glasova, svih 8 ostaje ispod cenzusa od 1.200 glasova. D`Ontov sistem sada raspodjeljuje svih 30 mandata isključivo na Partije A, B i C (ukupno 32.000 glasova iznad cenzusa). Primjenom D`Ontovih količnika dobijamo konačan raspored:

– Partija C dobija 6 mandata (20,0% skupštine)​

– Partija B dobija 9 mandata (30,0% skupštine)

– Partija A dobija 15 mandata (50,0% skupštine)

D`Ontov mehanizam je svih 6 "visećih" mandata prelio listama koje su prešle cenzus. Partija A je dobila najviše – čak 3 dodatna mandata. Tako je sa 40% glasova osvojenih na biralištima stigla do 50% svih mandata u skupštini i sama preuzela vlast.

Zaključak

Ova računica jasnije od bilo kog političkog govora pokazuje dvostruki efekat izborne matematike. Apstinencija smanjuje ukupnu izlaznost i diže procentualno učešće tvrde baze, dok usitnjavanje glasova na liste koje ne prelaze cenzus kroz D`Ontov mehanizam te iste procente pretvara u još ubjedljiviju skupštinsku većinu najjačeg igrača.

Dakle, svaki birač koji ne izađe na izbore ili svoj glas povjeri listi koja ne može preći cenzus, zapravo direktno podržava i procentualno nagrađuje, u našem primjeru, Partiju A. U našoj stvarnosti to je ona politička opcija koju zasigurno nikada ne bi glasao. Izborna matematika ne priznaje neutralnost.

(Autor je magistar telekomunikacija i informatike)